Skip to main content
search

Strah i nemoć pod uticajem koronavirusa koji vlada svetom više od godinu i po dana postali su svakodnevica. I to se sve gomila jer se ne nazire kraj krize, a svakodnevno bombardovanje lošim vestima ne ostavlja mnogo prostora za oporavak. Mentalni!


Osećaj straha, nemoći i zebnje samo su neke od posledica dugotrajnog uticaja pandemije na mentalno zdravlje. Sve se češće mogu čuti žalbe na neraspoloženje, nesanicu i generalno otežano funkcionisanje u svakodnevnom životu.

I to se sve gomila jer se ne nazire kraj krize, a svakodnevno bombardovanje lošim vestima ne ostavlja mnogo prostora za oporavak.

PORAST SAMOUBISTAVA: Psiholozi su posebno zabrinuti zbog potencijalnih dugotrajnih posledica kovida na osnovu onoga što se saznalo tokom prethodnih pandemija. Kao primer navodi se epidemija SARS-a iz 2003, koja se dovodi u vezu sa porastom broja samoubistava za 30 odsto među populacijom starijom od 65 godina.

Mere poput karantina, koje su često neophodne, pa i spasonosne po širu zajednicu, uvedene kako bi se smanjilo širenje virusa, mogu imati negativan psihološki uticaj i uzrokovati simptome posttraumatskog stresa, depresiju i nesanicu.

Takođe, gubitak posla i finansijske teškoće koje su bile evidentne tokom globalne ekonomske krize takođe se povezuju sa dugotrajnim propadanjem mentalnog zdravlja. A sada imamo i finansijsku i zdravstvenu krizu, koja sigurno intenzivno deluje na urušavanje mentalnog zdravlja građana.

Uostalom, osećanje nesigurnosti zbog zdravlja usled pandemije kovida-19 i sve veći finansijski gubici doprineće da se poveća emotivna uznemirenost, ali i rizik od pojave anksioznosti, stresa i depresije. Efekti pandemije na mentalno zdravlje posebno su evidentni kod osetljivih grupa poput dece i adolescenata jer su oni dodatno pod teretom koji nosi pandemija.

Kao poseban problem iskristalisalo se to što je zbog preopterećenosti zdravstvenog sistema i usmerenosti raspoloživih sredstava na pružanje pomoći obolelima, došlo do sužavanja kruga onih do kojih stiže pomoć po pitanju mentalnog zdravlja.

PREOPTEREĆENOST I DIJALOG: O svemu ovome psiholozi, psihijatri, ali i “obični” lekari, kao i “obični ljudi” uostalom, govore već godinu i po dana, otkako se svet, a s njim i Srbija, našao u raljama korona virusa. O tome se stručno govorilo i na nedavno održanom tematskom društvenom dijalogu “Zaštita i unapređenje prava građana u oblasti mentalnog zdravlja u Srbiji”. Bio je to prvi u nizu dijaloga koji organizuje Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog i Fondacija BFPE za odgovorno društvo, uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju i Ambasade Kraljevine Norveške.

Kao aktuelno stanje konstatovano je da nedostaje preventivnog rada, pre svega edukacije stanovništva svih uzrasta i nivoa obrazovanja iz oblasti mentalne higijene, zatim nedovoljna medijska zastupljenost profesionalaca i udruženja koja se bave brigom o mentalnom zdravlju, kao i nedostatak istraživanja i podataka o stanju mentalnog zdravlja nacije.

Takođe, apostrofirano je da trenutno stanje karakteriše neinformisanost stanovništva o pojmu mentalnog zdravlja i načinima očuvanja, stigmatizaciji tražioca pomoći, unapređenje odnosa tražioca – pružaoca pomoći, dostupnost institucija koje se bave mentalnim zdravljem i nedostatak centara za brigu o mentalnom zdravlju.

Jedan od problema je i odsustvo odgovarajuće zakonske regulative, odnosno zastarelost Zakona o psihološkoj delatnosti. Između ostalog, nije zakonski definisano ko i pod kakvim uslovima može pružiti uslugu u novootvorenim savetovalištima i s kojom stručnom spremom.

U okviru ovog društvenog dijaloga kao ciljevi su definisani pre svega umrežavanje institucija i nevladinog sektora, zatim podizanje nivoa svesti stanovništva o značaju i očuvanju mentalnog zdravlja u cilju podizanja kvaliteta života, kao i destigmatizacija i razbijanje predrasuda. Takođe, u ciljeve se ubraja i osnaživanje i ohrabrivanje lica za traženje pomoći, kao i smanjenje broja samoubistava, žrtava svih oblika nasilja i obolelih od bolesti zavisnosti.

Ksenija Kolundžija iz Kliničkog centra Vojvodina u okviru društvenog dijaloga rekla je da je urađen mali broj istraživanja u Srbiji, kao i da se pretežno odnose na period početka vanrednog stanja i pandemije. Ukazala je i da bi se razgovaralo o posledicama po mentalno zdravlje da je neophodan protok vremena.

“Po pitanju istraživanja na evropskom i svetskom nivou Srbija ne odstupa od tih pokazatelja. Na samom početku pandemije i vanrednog stanja dominirali su zabrinutost za zdravlje, strah, anksioznost i osećaj usamljenosti. Ta anksioznost i zabrinutost za zdravlje vremenom polako jenjava, tako da dolazi do pojačanja osećaja depresivnosti, gde se posebno istakao osećaj bespomoćnosti”, ocenila je Kolundžija.

Kako je naglasila, došlo je i do povećane upotrebe alkohola, hrane i psihoaktivnih supstanci, kao jedan od načina ili strategija za prevazilaženje trenutne situacije.

Na dijalogu je dogovoren sastanak između mreže nevladinih organizacija koje pružaju podršku i predstavnika klinike „Laza Lazarević”, odnosno centara za mentalno zdravlje. Zaključeno je da Ministarstvo kulture ima prostor da pomogne aktivnosti koje se tiču mentalnog zdravlja, posebno što radna grupa za izmene Zakona o javnom informisanju i medijima počinje s radom, pa se može iskoristiti javna rasprava o nacrtu.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog će u drugom krugu obilaska upravnih okruga, koji počinje 1. oktobra, kroz dogovor o konceptima razvoja Srbije, u sve sastanke uvrstiti i mentalno zdravlje kao ljudsko pravo.

OČUVANJE MENTALNOG ZDRAVLJA: Novinarka i pokretač inicijative “Za tebe, važno je” An Mari Alves Čurčić, koja je bila i učesnica društvenog dijaloga, za Novi magazin govori o značaju očuvanja mentalnog zdravlja usled pandemije, ali i ukidanju tabua i predrasuda po ovom pitanju. Ona smatra da je ključ efikasne prevencije poremećaja mentalnog zdravlja pre svega u edukaciji. Postoje brojni primeri dobre prakse gde mentalna higijena čini sastavni deo nastavnih programa, od vrtića do univerziteta.

Na pitanje zašto postoji mali broj istraživanja u Srbiji po pitanju uticaja kovida na mentalno zdravlje, Alves Čurčić odgovara da nije prava adresa za to pitanje, te da ga treba postaviti nadležnima u državi jer se generalno malo ulaže u naučna istraživanja.

“Prema nedavno objavljenim podacima Republičkog zavoda za statistiku, udeo ukupnih budžetskih sredstava za istraživanja i razvoj u 2020. iznosio je svega 0,46 odsto. Takođe, ono što ohrabruje jeste da se, uz podršku Fonda za nauku Srbije, trenutno sprovodi velika nacionalna studija o uticaju pandemije na mentalno zdravlje građana. Istraživanje se radi u okviru projekta “Cov2soul” (cov2soul.rs) na reprezentativnom uzorku od 1.200 ispitanika, a njeni preliminarni rezultati bi, prema najavama, trebalo da budu predstavljeni 10. oktobra, na Svetski dan mentalnog zdravlja”, objasnila je naša sagovornica.

Inače, tema mentalnog zdravlja i dalje je u velikoj meri u sferi tabua kada je reč o Srbiji.

NEMOJ DA PLAČEŠ: Prema njenim rečima, predrasude i negativni stereotipi kod nas su i dalje duboko ukorenjeni.

“Uz to, ne smemo gubiti iz vida da, generalno, nismo ni vaspitavani da govorimo o neprijatnim, odnosno teškim osećanjima poput tuge ili ljutnje, kao i da i dalje živimo u patrijarhalnom društvu u kojem, između ostalog, ‘iskakanje’ iz kalupa rodnih uloga nije društveno prihvatljivo. Navešću banalan primer: pre ćete čuti da roditelj detetu kaže – nemoj da plačeš nego da pita – zašto plačeš, bilo da je reč o devojčici, kojoj se kaže ‘ružna si kad plačeš’, ili dečaku, kome se poručuje ‘moraš biti jak’. Dakle, od malih nogu nas uče da potiskujemo neprijatna osećanja kao nešto što je negativno. Ako tome dodate i tzv. imperativ sreće kojim smo bombardovani sa svih strana, nije teško zaključiti koliko strah od nerazumevanja, osude i stigme obeshrabruje ljude da potraže pomoć, da otvoreno govore o psihološkim i emocionalnim izazovima s kojima se suočavaju, a koji, to posebno želim da istaknem, čine sastavni deo života gotovo svake ljudske jedinke”, objašnjava naša sagovornica.

Kako dodaje, spadam u red onih koji duboko veruju da se predrasude i stigma pre svega ruše znanjem: “Nije sporno što u datom trenutku nešto ne znamo, ali otpor ka sticanju novih znanja može biti problem. Iako možda nije za neku utehu, ovaj problem nije samo specifikum Srbije i Balkana, s njim se suočavaju i zemlje s neuporedivo razvijenijim sistemom zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja.”

Na pitanje šta je kovid pokazao po pitanju mentalnog zdravlja u Srbiji, odnosno koje je stvari ogolio, ona ističe da nije merodavna da daje stručnu analizu, ali na osnovu komentara, odnosno pitanja koja postavljaju pratioci sadržaja inicijative “Za Tebe #VAŽNOJE” u istoimenoj fejsbuk grupi, rekla bi da su poremećaji raspoloženja, odnosno depresija i anksioznost bili ključni izazovi s kojima su se ljudi suočavali.

Kako kaže, ako postoji nešto dobro što je donela ova pandemija, to je da nas je donekle osnažila da o psihološkim izazovima s kojima se suočavamo otvorenije razgovaramo i, što je najvažnije, potražimo stručnu pomoć kada je ona potrebna.

“Detaljniji uvid o uticaju pandemije na mentalno zdravlje dobićemo po završetku nacionalne studije Cov2Soul”, naglasila je.

NIJE LIČNO: Kad je reč o ulozi medija naša sagovornica naglašava da, nažalost, iako bi mogli biti ključni saveznici u promovisanju važnosti brige o mentalnom zdravlju, rušenju postojećih predrasuda i stigme kroz plasiranje edukativnih sadržaja, u velikom broju medija se o ovoj temi izveštava na krajnje senzacionalistički i, najblaže rečeno, neprofesionalan način.

“Na dnevnoj bazi smo svedoci desetina primera eklatantnog kršenja ne samo etičkog Kodeksa novinara Srbije već zakonima i Ustavom garantovanih prava građana – pre svega prava na privatnost i dostojanstvo. Mislim da je krajnje vreme da shvatimo da zaštita i unapređenje mentalnog zdravlja nije samo stvar pojedinca već društva u celini”, ističe Alves Čurčić.

Kada je reč o rešenju po pitanju mentalnog zdravlja i od čega treba krenuti da bi se promenilo aktuelno stanje, naša sagovornica navodi: edukacija, edukacija i edukacija, uz jačanje postojećih sistema institucionalne i vaninstitucionalne podrške, odnosno podrške u zajednici.

“Kao što je to, između ostalog, navedeno i u nacionalnom Programu o zaštiti mentalnog zdravlja za period 2019–2026, nedovoljna vidljivost i dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje i dalje su jedan od gorućih problema. Mislim da i kao pojedinci i kao društvo možemo mnogo toga učiniti u zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja. Za početak, hajde da i sebe i one koje volimo pitamo kako si? Hajde da naučimo kako da prepoznamo svoje emocije, kako da ovladamo tehnikama koje nam mogu omogućiti da se lakše nosimo sa izazovima koji čine sastavni deo ljudskog iskustva. Hajde da prihvatimo da je „OK“ i kad nismo „OK“ i da je u redu potražiti pomoć, kako osoba od poverenja tako i profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja”, objašnjava naša sagovornica.

BEZ VRAĆANJA U NORMALU: Stiven Tejlor, autor knjige “Psihologija pandemije” i profesor psihijatrije na Univerzitetu Britanske Kolumbije, tvrdi da se “za nesrećnu manjinu, možda 10 do 15 odsto ljudi, život neće vratiti u normalu”, i to zbog uticaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje. Australijski institut Blek dog, vodeća nezavisna organizacija za istraživanje mentalnog zdravlja, takođe je iznela zabrinutost zbog “značajne manjine koja će ostati pogođena dugotrajnom anksioznošću”.

Interesantno je da je i Svetska zdravstvena organizacija nedavno upozorila svoje članice da zbog nametnute izolacije, siromaštva i anksioznosti usled pandemije koronavirusa preti globalna kriza mentalnog zdravlja. Takođe, tom prilikom vladama je preporučeno da se aktivnije uključe u rešenja jer je moguć veliki porast broja mentalnih bolesti i njihovog intenziteta.

“Mentalno zdravlje i blagostanje celih društava snažno su pogođeni krizom, pa su prioritet koji hitno mora da počne da se rešava”, rekla je Devora Kestel, načelnica Odeljenja za mentalno zdravlje SZO-a.

U izveštaju te organizacije istaknuto je nekoliko regija i društvenih slojeva koji su najranjivija grupa za mentalne bolesti, uključujući decu i mlade izolovane od prijatelja, kao i zdravstvene radnike suočene s velikim brojem osoba umrlih od koronavirusa.

U svakom slučaju, svuda u svetu zabeležen je porast broja anksioznih i depresivnih, zatim skače broj slučajeva porodičnog nasilja, dok građani, ukoliko su u mogućnosti, sve više traže psihološku pomoć. Uskoro se najavljuje novi talas koronavirusa, a mi smo tek počeli da razmatramo šta nam se desilo u prethodnom periodu. Nažalost, taj novi talas pandemije verovatno će odložiti mogućnost da građani kojima to treba dođu do neophodne pomoći u vezi s mentalnim zdravljem. U Ujedinjenom Kraljevstvu grupa vodećih stručnjaka za javno zdravlje nedavno je upozorila da će “udar pandemije na mentalno zdravlje verovatno trajati mnogo duže nego njen udar na fizičko zdravlje”.

Obavezujuća postupanja

Učesnici društvenog dijaloga “Zaštita i unapređenje prava građana u oblasti mentalnog zdravlja u Srbiji” usaglasili su sledeća obavezujuća postupanja:

  1. Doneti novi zakon kojim se regulišu uslovi za obavljanje psihološke delatnosti (postojeći je uopšten i ne reguliše sve oblasti psihološke delatnosti); 
  2. Jedinstveni registar pojedinaca, strukovnih organizacija, institucija i privatnih organizacija koje se bave očuvanjem i unapređenjem mentalnog zdravlja; 
  3. Formiranje centara, savetovališta, za preventivnu zaštitu, unapređenje mentalnog zdravlja i pružanje psihološko-socijalnih usluga na lokalnom nivou (nezavisno od zdravstvenih centara);
  4. Preporuka da medijsko izveštavanje bude u skladu sa zaštitom ličnosti žrtava, kao i destigmatizacija korisnika psihološko-socijalnih usluga (kroz stručne, edukativne sadržaje približiti i ohrabriti pojedince za korišćenje usluga);
  5. Uvesti obaveznu edukaciju stručnjaka u obrazovanju, vaspitanju i adekvatnom usmeravanju dece u riziku, a u vezi s mentalnim zdravljem; 
  6. Uvesti obaveznu edukaciju o mentalnom zdravlju i prepoznavanju mentalnih smetnji u primarnoj zdravstvenoj zaštiti;
  7. Edukacija za pomagače (jedinstvena edukacija za stručnjake pružaoce pomoći u oblasti mentalnog zdravlja);
  8. Sprovođenje kontinuirane primarne prevencije na svim nivoima i uzrastima radi podizanja svesti kod građana Republike Srbije o značaju i uticaju mentalnog zdravlja na ukupan zdravstveni status i kvalitet života (najpre kroz informisanje i edukaciju iz oblasti mentalne higijene, počev od najmlađih uzrasta);
  9. Uspostaviti veću saradnju resornih ministarstava i nevladinih organizacija iz oblasti unapređenja mentalnog zdravlja;
  10. Vratiti u obrazovni sistem formalno obrazovanje u oblasti mentalnog zdravlja;
  11. Uvažavajući stav učesnika današnjeg dijaloga, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog nastaviće sa organizovanjem dijaloga na temu mentalnog zdravlja.

Bolest nakon bolesti

Ljudi preživeli kovid u značajnom su riziku od psihičkih problema. Jedno istraživanje pokazalo je da je jednom od pet pacijenata dijagnostikovana mentalna bolest u periodu od tri meseca, nakon što su bili pozitivni na koronavirus. Britansko istraživanje pokazalo je da 40 odsto zdravstvenih radnika na kovid-odeljenjima verovatno ispunjava kriterijume za dijagnozu, dok jedan od sedam ispitanika ima misli o samoubistvu. Gotovo polovina zdravstvenog osoblja koje radi u jedinicama za intenzivnu negu tokom pandemije u Velikoj Britaniji mogla bi da ima problem sa alkoholom, teške teskobe i posttraumatski stresni poremećaj.

Kao uragan

Po pitanju uticaja krize na mentalno stanje govori i retrospektivni pregled posledica nuklearne nesreće u Černobilju, u Ukrajini. Podaci pokazuju da su naučnici otkrili da dve decenije nakon nesreće oni koji su se prvi zatekli na licu mesta pate od pojačane depresije i uvećanog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Takođe su zaključili da su uticaji na mentalno zdravlje bili najznačajnije posledice te nesreće, koja je uzrokovala više hiljada smrtnih slučajeva i duboko oštetila privredu tog regiona. Slično je po pitanju uragana “Katrin”, koji je pogodio Nju Orleans 2005. Naime, istraživanja takođe ukazuju da su problemi s mentalnim zdravljem, posebno psihološki slomovi i PTSP, bili evidentni pet godina nakon te nesreće i da i dalje progone ljude koji su ostali bez domova tokom uragana 2005.

Autorka teksta je Ivana Pejčić. Tekst je prvobitno objavljen u Novom magazinu br. 534.

Close Menu