Skip to main content
search

Mada je pred Bajdenovom administracijom poduži spisak zadataka (klimatski sporazum, Iran, Rusija, Turska, Istočni Mediteran, Bregzit, koordinacija unutar NATO i sa EU, možda i Bliski Istok samo nije jasno šta), nema sumnje da je ključni izazov Kina – osmisliti novu spoljnu politiku prema zemlji koja ne samo da je „sistemski rival“ Sjedinjenim Državama, nego će ih, ako su prognoze tačne, već 2028. prestići kao prva ekonomska sila sveta. Nema pozvanije osobe od Bajdenovog izbora za mesto savetnika za nacionalnu bezbednost – Džejka Salivena – da pruži svoje viđenje te politike. Prestižni časopis o međunarodnim odnosima „Foreign Affairs“ je 30. novembra ponovo objavio tekst „Nadmetanje bez katastrofe“ („Competition without Catastrophe“) u kome Saliven, zajedno sa Kurtom Kempbelom (nekadašnji pomoćnik državnog sekretara za pitanja Istočne Azije i Pacifika) nude savete Beloj kući.

Autori polaze od teze da je nastojanjima da se SAD približe i uključe Kinu (eng. „engagement“) došao kraj te da smo stupili u eru „strateškog nadmetanja“ („strategic competition“). Naime, zagovornici približavanja su verovali da će na taj način promeniti ovu zemlju, njen politički sistem, ekonomiju i spoljnu politiku. Pokazalo se da nisu bili u pravu. Ništa manje pogrešno, smatraju, bilo bi insistirati na kolapsu Kine kao jedinom prihvatljivom ishodu za SAD.

Šta onda savetuju? U Vašingtonu najpre moraju da razumeju da odluke koje donose neće odlučujuće uticati na Peking. Zatim, da SAD moraju definisati istrajnu (eng. „durable“) strategiju, nezavisno od toga kako se Kina bude dalje razvijala. Umesto pobede i sloma druge strane (kao što je bio slučaj u Hladnom ratu), teži se „koegzistenciji bez iluzija“ (eng. „clear-eyed coexistence“) ali pod uslovima koji su povoljni po interese i vrednosti SAD. Takva „koegzistencija“ uključivala bi elemente saradnje i nadmetanja.    

Dalje, ovo nije hladnoratovska konfrontacija, mada ta analogija (Amerikancima) „jeste intuitivno privlačna“. Poput Sovjetskog Saveza, Kina je „takmac veličine kontinenta“ i zahteva „takvu vrstu mobilizacije kakvu su SAD postigle 50-ih i 60-ih godina“. Pa ipak, Kina je danas takmac „ekonomski snažniji, diplomatski sofisticiraniji, a ideološki fleksibilniji nego što je SSSR ikada bio“. U Hladnom ratu, strategija „obuzdavanja“ krenula je od pretpostavke Džordža Kenana da će se Sovjetski Savez urušiti pod „sopstvenom težinom“; da taj autoritarni režim, pritisnut unutrašnjim napetostima, neće svojim građanima pružiti utopiju uporedivu sa američkom.

Demografska kretanja i zagađenje na stranu, Kina neće propasti: njena komunistička partija se pokazala izuzetno prilagodljivom. Fuzijom masovne prismotre i veštačke inteligencije nastao je (…) „digitalni autoritarizam – takav u kome je teško samo (…) razmišljanje o reformama ili revoluciji, a kamoli organizovanje“. Setimo se samo sistema „socijalnih kredita“.   

Još jedna ključna razlika u odnosu na Hladni rat je u značajno manjem riziku od oružanog sukoba. Svet nije na korak od nuklearnog holokausta, niti Amerika i Kina vode ratove preko posrednika (eng. proxy wars) poput onih u Koreji, Vijetnamu ili Avganistanu. Kina ne gradi vojno-političke saveze kao što su to činile SAD nakon Hladnog rata. „Pojas i put“ nešto je sasvim drugo, više prilagođeno 21. veku.

Ako se gleda iz ekonomske perspektive, stvar je jasna: Kina je Americi pre svega ekonomski takmac. Ne postoji zemlja koja je u proteklih sto godina uspela da dostigne makar 60% BDP-a SAD, uključujući Sovjetski Savez (ili, pak, modernu Nemačku). Kini je ovo pošlo za rukom 2014. Ekonomija Kine je više diverzifikovana, prilagodljiva i sofisticirana nego što je sovjetska ikada bila. Kina dobija poene na međunarodnoj sceni manje projekcijom moći, a više tehnološkim, infrastrukturnim rešenjima i inovacijama. Pogledajte Brazil, u kome je kineska vakcina prva koju su građani primili; Kolumbiju, u kojoj kineske kompanije grade metro i autoputeve; ili Etiopiju, u kojoj su važnu transportnu železnicu izgradili, opremili a na samom početku vozovima čak i upravljali – Kinezi.

Samim tim, Peking je kudikamo uspešniji u pretvaranju ekonomske saradnje u strateški uticaj. Dok je Sovjetski Savez vodio zatvoren ekonomski sistem (Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć – SEV), Kina je „prigrlila“ globalizaciju postavši glavni trgovinski partner za dve trećine zemalja sveta. Uspostavljene su veze između biznisa, ljudi, tehnologija. Kinezi putuju, studiraju na univerzitetima na Zapadu; njihove privatne kompanije otvaraju filijale, ili pak kupuju neke od prestižnih američkih brendova (uzmimo Motorolu, ili pre nje IBM). Američki saveznici na svim meridijanima posmatraju takav razvoj događaja i postavljaju sebi pitanja: zašto bi onda na Kinu gledali kao problem? Šta ima loše u tome što nam Kinezi grade (autoput, prugu, aerodrom, elektranu)?

Tu je, najzad i objektivna potreba za saradnjom. Kina i SAD su dva najveća zagađivača na svetu. Bez njih, nema Pariskog sporazuma. Zatim, pandemija COVID-19 je krenula iz Vuhana, ali je najviše života odnela upravo u SAD (više od 333,000 na dan 27. decembra).

Stvaran rizik se vezuje za četiri neuralgične tačke: veštačka ostrva koja Kina gradi u Južnom kineskom moru; pomorsko i vazdušno nadmetanje u Istočnom kineskom moru; Tajvan i korejsko poluostrvo. Saliven i Kempbel ističu da nijedna strana ne želi konflikt, ali kako „obe (strane) ulažu u ofanzivne sposobnosti, jačaju svoje vojno prisustvo u regionu, i vode operacije blizu jedna drugoj“ Vašington strahuje da „Kina pokušava da izgura američke snage iz Zapadnog Pacifika, a Peking da SAD nastoje da ih u istom zadrže“. Otuda rizik da „manji incident preraste u ozbiljniju (vojnu) konfrontaciju“.

Zagovornici „velike nagodbe“ sa Kinom su posmatrajući odnose dve sile došli do drugačijih zaključaka. Amerika ne može zaustaviti, niti parirati rastu Kine; pre ili kasnije, moraće da se okrene rešavanju nagomilanih unutrašnjih problema. Kako više neće moći da se fokusira na udaljena područja „strateškog nadmetanja“, Vašington će biti primoran da Pekingu prepusti sferu uticaja. Za Salivena i Kempbela, prepuštanje  „najdinamičnijeg regiona sveta“ i sa njim, višedecenijskih saveznika, jeste neprihvatljivo. Realnije je da Vašington „prihvati činjenicu“ da će teško ponovo uspostaviti vojni primat, uzimajući u obzir nova kineska oružja; i da nastavi sa „aktivnim odvraćanjem“, kako u pogledu zaštite interesa svojih saveznika, tako i osiguranja pune slobode operacija. Peking bi morao da prihvati da će SAD ostati sila u regionu Zapadnog Pacifika, sa značajnim vojnim potencijalima, operacijama vođenim na ključnim pomorskim pravcima i mrežom zemalja saveznica i partnera. 

Primer kako bi dve sile mogle urediti odnose u budućnosti – iz američke perspektive, makar – jeste Tajvan. Nešto najviše čemu se Vašington može nadati jeste „unilateralno obavezivanje“ da niti jedna strana neće narušiti status quo. Saliven i Kempbel vide Tajvan ne samo kao „neuralgičnu tačku“, već i „najveći nepriznati uspeh u istoriji američko-kineskih odnosa“: „ostrvo je raslo, napredovalo i demokratizovalo se u nedefinisanom prostoru između SAD i Kine zahvaljujući fleksibilnom i nijansiranom pristupu koje su dve strane načelno usvojile“. Smatraju kako su odnosi oko Tajvana – bez jednostranog narušavanja postojećeg stanja, dakle – način na koji bi se i drugi problemi dali „urediti“; ako je „intenzivan, sveobuhvatan odnos, međusobno nadziranje i određeni stepen nepoverenja, uz strpljenje i uzdržanost“ recept za bilo šta.

Problemi su ovde ipak brojni. I na vrhuncu Hladnog rata, SAD i SSSR su svesno radili na tome da umanje rizik od kakve slučajne eskalacije. Zato su uspostavljali „crvene (telefonske) linije“, imali ustanovljena pravila postupanja, dogovarali i primenjivali sporazume o ograničavanju i kontroli (nuklearnog) naoružanja. U odnosu sa Kinom, gde je mnogo toga preneto u virtuelni prostor, Vašington ne poznaje slične instrumente. Pritom se na „asertivnu“ Kinu pod Ši đin-Pingom gleda sa sve većim nepoverenjem, čemu svedoči veliki broj projekata koji su od izučavanja kineske „meke moći“ u strateški važnim regionima sveta prešli na predloge kako se istoj aktivno suprotstaviti. Da je mnogima na Zapadu dosta predstave o benevolentnoj Kini, svedoči i promena raspoloženja u Velikoj Britaniji, koja se za svega dve godine, od zemlje vrlo otvorene za kineski novac, pretvorila u njenog najžešćeg kritičara u Evropi. Ispravnost takve promene pristupa London će svakako nastojati da predoči Vašingtonu.

Koje su implikacije za naš region?

Zapadni Balkan SAD posmatraju kao deo šireg prostora Jugoistočne Evrope i Istočnog Mediterana, od Zagreba do Nikozije, važnog budući da predstavlja deo kopnenog mosta između Evrope i Azije; ali i obale dva od „tri mora“ kako glasi – nama u Srbiji često nerazumljiva – inicijativa dela NATO i zemalja Zapada. Na prostoru gde se Sjedinjene Države aktivno suprotstavljaju, pre svega ruskom uticaju, SAD će sada nastojati da budu „prisutnije“, tako što će pratiti kineske planove i nuditi svoje formate saradnje. To neće biti jednostavno: uzmimo samo koliko je za proteklih deset godina postigla kineska inicijativa 17+1. Prednost SAD je u visokom razumevanju i jakom osloncu na privatni sektor; činjenici da se u jednom broju zemalja regiona sa većim odobravanjem gleda na američke investicije; te (pretpostavljamo) zajedničkom interesu sa EU. (Pretpostavljamo, zato što je EU još uvek daleko od formulisanja jedinstvenog nastupa prema Pekingu.) Neće, dakle Vašington težiti tome da istisne Kinu (kao što ne pokušava da, makar ne direktno, istisne Rusiju), već će joj – parirati. Deo izraza toj težnji nalazimo i u Vašingtonskom sporazumu; a muke naših donosilaca odluka, u „solomonskom rešenju“ i pravdanju da Srbija svakako nema novca za uvođenje 5G tehnologije. U međuvremenu, nestrpljivi da budu prvi koji će ponuditi revolucionarnu tehnologiju, privatni operateri (VIP i SBB) izjavljuju kako se „nadaju uvođenju 5G mreže (u Srbiji) što pre“ i da su „spremni da odmah grade“ 5G mrežu u Srbiji, „kakva već postoji širom regiona i EU“. Pametna politika će znati da iskomunicira svoje potrebe i iskoristi prilike koje se ukazuju. Javnost će na kraju dana zanimati samo kvalitet i cena usluge.

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 505-506, 30. decembra 2020.

Ilustracija: N1/REUTERS/Thomas White

Close Menu