Skip to main content
search

Koja je cena propuštenih prilika da Beograd i Priština postignu sporazum?

U srži dijaloga Beograda i Prištine od početka je morala stajati, kao ideja vodilja, kako učiniti život (svih) boljim (ili makar izvesnijim). Ne može se poreći da je tehničkim sporazumima postignutim u intervalu 2011-2017. to i učinjeno. Sama ideja kompromisa znači, pored ostalog, da ste spremni da u određenom trenutku odustanete od nečega što je vama važno. Ona pritom podrazumeva da ste sposobni da razmišljate i o potrebama „druge strane“, koje uzimate kao objektivne. Zahteva i liderstvo: prema rečima dragog kolege, liderstvo predstavlja spremnost da „povedete ljude tamo gde nisu bili do sada“.

U novonastaloj atmosferi, gde deluje da sve gore navedeno nedostaje, sve su češći glasovi da se može živeti, odnosno nastaviti dalje i bez sporazuma. Pitanje je kako. Uz stalno preispitivanje onoga što je već postignuto? Delimičnu primenu? Bez dogovora oko niza pitanja koja komplikuju realnost (su)života na Kosovu? Najzad, koja je cena propuštenih prilika za saradnju i drugačiji pristup stvarnosti, zato što sporazuma nema?

Neko će sa pravom primetiti da racionalnu, ekonomsku logiku politika ne priznaje. Koje su zajedničke potrebe (interesi) oko kojih nema spora? Normalnost – predvidivost i ekonomska saradnja. Odricanje od jednostranih akcija, pa i nasilja. Makar ne pogoršavati odnose, ako se oni već ne daju unaprediti. Tzv. „bezbednosna dilema“ je stvarna; Beograd strepi od Velike Albanije, a Priština od izolacije i paradoksalno, ostanka u svojevrsnom limbu u kome se usled osporavanja državnosti trenutno nalazi.

Zamislimo željeni ishod – tzv. win-win scenario. Da li je moguć? „Na prvu loptu“, odgovor je – ne. Kosovo želi „otvorene“ evropske integracije i jasan put ka međunarodnom priznanju. Za Srbiju, korist je u rešavanju jednog dugo otvorenog pitanja koje se sastoji iz niza odvojenih, vrlo složenih problema (oblika autonomije srpske zajednice; statusa SPC; imovine, međusobnih potraživanja, režima trgovine…) i mogućnosti da se društvo usredsredi na druge, „prave“ probleme (npr. vladavinu prava).

Ali stvari, naravno, nisu tako jednostavne. Perspektiva evropskih integracija je značajno umanjena, nema više te „šargarepe“ a i štap se čini kraćim i tanjim. Od dva navedena interesa Prištine, makar jedan – famozna „stolica“ u UN – nije u rukama Beograda. Premijer Kurti ne deluje previše zainteresovano – ističe kako nema nameru da kompromis „plati teritorijom odnosno funkcionalnošću države“ (intervju za „European Western Balkans“); deluje da ga građani-birači u tome podržavaju. S druge strane upitno je i koliko je Beograd zainteresovan. Kosovo predstavlja otvoreno pitanje i proizvodi probleme u odnosima sa nizom partnera, istina, ali je ujedno i osnov za nastavak vođenja politike balansiranja, koja sa sobom nosi i neke (ekonomske) koristi.  

Ostaje, dakle, pitanje cene. Ona se može posmatrati u globalnom kontekstu; kontekstu EU (integracija); regionalnom kontekstu; i unutar samih društava, dakle koje su posledice koje proizvodi činjenica da sporazuma nema.  

Uzmimo prvo interese srpske zajednice koja živi na Kosovu. Sve dok nema sporazuma, ona ostaje objekat, a ne subjekt politike. Ne može ostvariti sve svoje potencijale; praktikovati „kolektivna prava“ na način na koji bi to neki vid (kulturne ili političke) autonomije omogućavao. Teže će sticati poverenje u institucije u Prištini; a sama perspektiva suživota, istinski multietničkog društva (koga nema bez integracije srpske zajednice, šta god lideri pričali) ostati upitna. Ta prilika, da svi ostvare svoje potencijale, nešto je što bi pre svega moralo da interesuje Prištinu.

U kontekstu regiona, obe strane imaju problem. Za Beograd, Kosovo će ostati tačka sporenja sa ostalim susedima u svakom scenariju koji ne podrazumeva i sveobuhvatan sporazum. (Doduše, sve i da sporazum jednom bude postignut, tu je pitanje dobre volje. Može li Beograd sutra prihvatiti kao nešto sasvim normalno vest, da recimo, Zagreb pomaže podizanje kapaciteta vlasti u Prištini po nekom pitanju?) Kosovo ostaje bez stvarnog pristupa tržištu BIH. Slobodno kretanje (ljudi, roba, kapitala, usluga – „četiri slobode“) ostaje otežano. I jedna i druga strana nastoji da premosti datu situaciju intenziviranjem bilateralnih veza.

Kada bi se, kojim slučajem, raspoloženje u nizu zemalja promenilo i evropske integracije namah postale poželjne i ponovo ostvarive – problem pet članica koje ne priznaju Kosovo bi nekako morao da bude prevaziđen. Beograd bi se našao u dilemi nalik makedonskoj: inicijalna postignuća u oblasti vladavine prava značila bi malo ako u međuvremenu ne bude postignut i sporazum. (Da ne govorimo da bi, uz nastavak trenda „privatizacije“ politike proširenja, svaka naredna država u nizu gledala da zagorča život onoj koja dolazi posle nje.) Beograd ne može prevazići problem neusklađivanja sa spoljnom politikom EU, tako prisutan u poglavlju 31.

Tako dolazimo do globalnog konteksta. Sve dok Beograd i Priština ne postignu sporazum, ostaju prostor na kome se ukrštaju i prelamaju interesi „trećih aktera“. Ne mogu ulaziti u vojno-političke saveze (ma koji oni bili) i, u slučaju Prištine, jako teško mogu postati delom drugih međunarodnih organizacija (Interpol i UNESCO kao najčešće uzimani primeri). Zavise od promena na čelu velesila, koje su kako vidimo (i) volatilne. I na samom kraju, a to je problem Prištine pre svih, ostaju daleko od tzv. globalnih lanaca vrednosti – čiji je Srbija, zahvaljujući integracijama i investicijama – već deo.

Na samom kraju nekoliko rečenica o mogućnosti (opasnosti) „zamrzavanja“ konflikta. To se već dešava. Razlika je, međutim, u tome što Kosovo (svakako) nije Kipar; previše smo kao region povezani, upućeni jedni na druge. Ovaj slučaj nije uporediv ni sa sukobom Izraela i Palestine; takve dominacije jedne strane nad drugom ovde nema. Problem koji je zajednički, jeste u mogućnosti da se zamrznuti konflikt instrumentalizuje za račun nekog trećeg; ili, usled pogrešne procene, „odmrzne“ kakvim jednostranim aktom. Takav scenario koji bi vodio ograničenom sukobu nije nemoguće zamisliti i zato nam je potrebno da se pomerimo iz statusa quo u kome se trenutno nalazimo.  

Tekst je prvi put objavljen u „Novom magazinu“ br. 533, 15. jula 2021.

Fotografija: EEAS / European Western Balkans, Twitter

Close Menu