Skip to main content
search

Mada je, kada se posmatra zbirno, Evropska unija (EU) jedna od najvećih ekonomija na svetu, izbori za prvog čoveka njene birokratije (predsednika Evropske komisije, kako glasi pun naziv radnog mesta) trenutno ne privlače ni izbliza onoliko pažnje koliko zaslužuju. Na strani desnog centra, kampanja je trajala svega nekoliko nedelja; izboru Manfreda Vebera jedva da je prethodila ozbiljnija razmena argumenata sa protivkandidatom, Aleksanderom Štubom (bivšim premijerom Finske). Medije je na kraju od svega što se dešavalo u Helsinkiju, na susretu grupacije Evropske narodne partije (EPP) najviše zanimalo hoće li i Viktor Orban, enfant terrible evropske politike stati iza Veberove kandidature. Treba reći i to da prava bitka tek predstoji. Partije levog centra (okupljene u blok PES) su na putu da izaberu Fransa Timermansa, aktuelnog prvog potpredsednika Komisije, za svog kandidata. Iz prvih nastupa,jasno je da se Timermans sprema na borbu za „srce i dušu“ evropskih integracija, rešen da napadne blok EPP tamo gde je „najtanji“, a to je upravo koketiranje sa desnim populizmom.

Model tzv. „špicenkandidata“ (nem. spitzenkandidat, „vodeći kandidat“) prvi put je uveden 2014. godine, kako bi se izborima za predsednika Komisije dao „privid demokratičnosti i odgovorilo na kritike kako Brisel kontrolišu neizabrane birokrate“ (Hercenhorn i de la Baume). Prema ovom modelu, vodeće političke grupacije u Evropskom parlamentu – demohrišćani, socijaliste i socijaldemokrate, liberali – stali bi iza svojih „vodećih kandidata“, koji bi zatim sučeljavali stavove učestvujući u debatama širom EU. Na kraju bi, međutim, odluku o predsedniku doneo ne parlament, nego Evropski savet, odnosno šefovi država i vlada zemalja članica. Pri donošenju odluke, one i oni bi (trebali!) da uvaže opisani proces, i poverenje ukažu kandidatu koji je pridobio najviše podrške u parlamentu. Tada je ovaj model „radio“ zato što je između dva najjača bloka postojao neformalan dogovor o podeli vlasti; nakon što je Junker kao kandidat EPP izabran za predsednika Komisije, protivkandidat iz redova socijalista i socijaldemokrata, Martin Šulc, postao je predsednik Evropskog parlamenta.

Čini se da višeneće biti tako. Na neformalnom samitu održanom u Briselu, lideri članica EU su najavili da „špicenkandidat“ neće „po automatizmu“ postati predsednik Komisije,već će oni imati poslednju reč. Donald Tusk, predsednik Evropskog saveta istakao je kako „Ugovor (o EU) kaže kako će predsednika Komisije predložiti demokratski izabrani lideri država članica; i da će njega, ili nju (misli na kandidata-kandidatkinju) prethodno izabrati demokratski izabrani članovi Evropskog parlamenta. Ovim se budućem predsedniku Komisije obezbeđuje dvostruki demokratski legitimitet. Odustati (od ovog modela) značilo bi manje legitimnosti, a ne više“. (Zapravo je većina potrebna budućem predsedniku Komisije trostruka: 353 od 705 članova parlamenta; 55% država članica, koje predstavljaju njihovi lideri u Evropskom savetu; ali takva da je njom obuhvaćeno 65% građana EU! Nimalo lak zadatak.)

Od modela„špicenkandidata“ odustaju i sami članovi parlamenta, svesni da on favorizuje EPP, kao grupaciju sa najviše mesta. Zatim, prve procene pokazuju da se sve i sa liberalima (ALDE) u koaliciji, može dogoditi da EPP i PES nemaju dovoljno glasova da bi izglasale svoje kandidate. Naposletku, proces koji se završava još jednim „dogovorom za stolom“ o podeli vlasti i nije baš demokratski.

Ostaje nam,dakle, sasvim dovoljno vremena da se pozabavimo šansama (očekivanih) „vodećih kandidata“. Mada kandidat najbrojnije grupacije u parlamentu, Veber – vodeći se, verovatno maksimom da je „napad najbolja odbrana“ – ističe kako je za njega Brisel poput „crne kutije“, otuđene od stvarnih potreba Evropljana. „Kada su (šumski) požari u Portugaliji ili Grčkoj (…) predsednik Komisije mora biti tamo kako bi shvatio brige ljudi“. „Ponovno povezivanje“ (eng. reconnecting) sa građanima „je verovatno važnije od rešenja problema migracija odnosno krize evra“; dok se „Evropa ne sme svesti na instituciju koja usvaja zakone, odnosno distribuira novac“ (intervju za podkast „EU Confidential“). U jednom se Veber svakako slaže sa narativom koji je dominantan unutar EPP: da ne sme biti podele na „dobre“ i „loše“ Evropljane; sebe vidi kao nekoga ko „gradi mostove“ i ko je spreman da razgovara sa svima – pa i Orbanom, sve dok Mađarska ne preduzme ono što je potrebno (a tiče se nezavisnosti sudstva, borbe protiv korupcije, slobode izražavanja, akademskih sloboda, prava manjina) da bi izbegla aktiviranje člana 7. Ugovora (koji se odnosi na kršenje osnovnih vrednosti Unije). Međutim, izbacivanje Fidesa (partije čiji je Orban lider) iz EPP nije podržao.

Neuspeh matične partije (bavarskih demohrišćana) na izborima održanim u Nemačkoj Veber nije osetio. U Helsinkiju ga je podržalo sedam (od osam) šefova država i vlada EU koji pripadaju EPP (među njima i nama susedne Hrvatska, Rumunija i Bugarska). Na kraju je to učinio i sam Orban – kome je Štub ionako bio neprihvatljiv, ranije se protiveći njegovoj viziji „iliberalne demokratije“. Dva zahteva koja mu je ovaj uputio – da prestane sa napadima na Centralnoevropski univerzitet, koji je pred odlukom da napusti Budimpeštu; odnosno, prestane sa pritiscima na civilno društvo u Mađarskoj, premijer Mađarske nije prihvatio.

Na drugoj strani je Frans Timermans. Holandskog kolegu je početkom oktobra podržala liderka nemačkih socijaldemokrata, Andrea Nales. Zatim je, početkom novembra, od kandidature odustao najozbiljniji takmac (takođe potpredsednik Komisije, Slovak) Marek Šefčovič. Nakon dva kruga internih debata, Timermans je uspeo da pridobije partije u 12 zemalja članica, dok je Šefčovič obezbedio podršku njih devet. U obraćanju parlamentu, 6. novembra, kazao je kako se naredne godine „bori za dušu Evrope“‚ te da su predstojeći izbori za Evropski parlament najvažniji odprvih direktnih izbora, održanih 1979. godine. Timermans je svestan slabosti levice: „ljudi glasaju za populiste iz očaja… zato što im mi nismo ništa ponudili“; ali tek treba da predoči konkretan projekat oko koga bi se birači okupili.

Pomalo iz drugog plana, ali dovoljno glasno da ga svi čuju, delovaće i Gi Ferhofštat, nekadašnji premijer Belgije i već niz godina lider grupacije ALDE u Evropskom parlamentu. U susret glasinama da francuski predsednik Makron i holandski premijer Rute rade na njegovoj smeni, kao i formiranju potpuno nove grupacije liberalno orijentisanih stranaka, on poziva na otpor nacionalizmu; žešće od drugih kritikuje Orbana i ponosno ističe „ja sam Evropljanin“. Među liberalima međutim preovlađuje stav da Ferhofštat, uprkos nespornoj harizmi, pripada starijoj generaciji političara. Kao mogući kandidat – i favorit predsednika Francuske – pominje se i (danska) komesarka Margreta Vestager, koju je „Politiko“ 2017. uvrstio među žene sa najviše uticaja u Briselu.

Veberova kandidatura – i (sasvim) moguća pobeda – još jedan su indikator opadanja moći Angele Merkel i njene „politike centra“ (Rajan Tejlor). Da je bilo po njenom (ili po Makronovom), neko poput Štuba, centrista koji u prvi plan stavlja vladavinu prava i raspoložen je za saradnju sa partijama levog centra, te zelenima; neko ko ume da komunicira sa mladima (čak je predlagao da se starosna granica za birače spusti sa 18 na 16 godina!) bio bi „vodeći kandidat“. Birajući Vebera, blok EPP se, idući u susret populistima, pomerio još malo udesno: ka politici u kojoj će još prominentnije mesto zauzimati red i zakon (čitaj: kontrola granica), identitet koji počiva na hrišćanstvu (sam Veber na svom sajtu s ponosom ističe pripadnost katoličkoj veri, „u vremenima kada opada broj vernika a raste sekularizam“). Na novoj političkoj mapi Evrope, prirodni saveznik će mu biti kancelar Austrije; a imaće sluha i za niz lidera koji lepo „plove“ na talasu populizma: Salvinija u Italiji, Kačinjskog u Poljskoj i više puta pominjanog Orbana u Mađarskoj.

Na kraju, možda je i najveći paradoks upadljivo odsustvo žena među kandidatima. Očekuje se da zeleni stanu iza svojih ko-predsednica Ska Keler (36 godina, Nemačka, članica EP od 2009.) i Petre de Suter (55 godina, Belgija, članica belgijskog parlamenta), ali niti jedna od pomenutih, velikih grupacija. Slično će biti i u Evropskom savetu: nakon Tereze Mej, koja će sa bregzitom verovatno završiti svoj mandat (a moguće i političku karijeru) iduće godine, uslediće i smiraj ere Merkel, koja je objavila da se povlači sa čela partije. Usamljene među šefovima država i vlada ostaće predsednice Litvanije i – Hrvatske. Čudno za Uniju ukojoj je ravnopravnost polova i vrednost i cilj kome teži.

*Autor je programski direktor Beogradskog fonda za političku izuzetnost i Beogradskog bezbednosnog foruma

(Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 394, 15. novembra 2018.)

Close Menu