Skip to main content
search

Fotografija: Mogerinijeva uoči jedne od sesija pregovora sa Iranom oko nuklearnog programa, 2015; Alain Grosclaude/EC Audiovisual Service

Za mandata Mogerini, spoljna politika EU nije ostvarila uspeh niti na jednom „frontu“: Sirije, Ukrajine, Zapadnog Balkana. (Jedinim – nespornim – uspehom se smatra održanje režima sankcija Rusiji, uprkos kolebanju pojedinih članica.) Štaviše, navodna otvorenost Mogerini za takva rešenja kosovskog problema koja su „izvan kutije“, uključivši tu i korekciju granica (razgraničenje, podela – niko na kraju i ne zna pouzdano o čemu se razgovaralo, što je poseban, komunikacijski neuspeh nje i njenog tima; jer ako smo na tako nešto „navikli“ od ovdašnjih autokrata, nismo očekivali od predstavnika EU), navukli su na Mogerini bes i prezir, u najmanju ruku, većeg dela kosovsko-albanske javnosti. Prethodno je izgubila podršku najmoćnije članice, Nemačke, koja je svoje „crvene linije“ povukla još sa Ahtisarijem. Ono što je veći problem, međutim, jeste da legitimitet i uticaj Evropske unije, u uskoj vezi sa izgledima za njeno proširenje, u ovim krajevima dugo (nikada?) nije stajao lošije. Pitajte Severnu Makedoniju; ili ljude na Kosovu, dok čekaju u redu za vizu.

No to je za spoljnu politiku EU samo jedno pitanje od mnogih. (Poseban problem je što je proširenje u međuvremenu uopšte i postalo problem spoljne politike EU, ovo je nešto čemu se niz naših stručnjaka, pre svih Tanja Mišcević, žestoko protivio.) Naredni visoki predstavnik(ca) suočiće se sa bitno drugačijim raspoloženjem u prestonicama. One su u međuvremenu počele da preuzimaju primat u spoljnoj politici. Iz krize transatlantskog partnerstva, jačanja famoznih „trećih aktera“ i fenomena koga su kolege iz časopisa Journal of Regional Security nazvale „povlačenje liberalizma“, svako je izvukao svoje zaključke. Jedni će svoj brod vezati još čvršće ne za SAD, već NATO; drugi, tražiti neku vrstu akomodacije sa Kinom, Rusijom ili Turskom; treći, poput Velike Britanije, redefinisati prioritete; a četvrti otkri(va)ti neke nove partnere ili prostore za saradnju.

Kakve su dakle dileme pred novom Komisijom (i Evropskom službom za spoljne poslove, da ne zaboravimo!) u domenu spoljne politike? Pre svih, tu su velika očekivanja. Vremena krize – ekonomske, migrantske – su prošla. Sve i da nedostaje liderstvo (Makron? Merkel u poslednjoj godini mandata?) nasleđeni izazovi su ništa manje stvarni. Sada će se od EU očekivati da nešto postigne; ako ne može, onda i nije akter spoljne politike. Na drugom mestu je odnos sa ključnim prestonicama. Kako politika odbrane, tako i spoljna prolazi kroz jedan proces re-nacionalizacije. Nacionalni parlamenti žele da se pitaju (opet, primer Severne Makedonije, odnosno Albanije i odluke Bundestaga te holandskog parlamenta). Kako će se Brisel nametnuti – može li, zapravo i treba li to uopšte da bude ideja – jednoj Varšavi, Rimu, Budimpešti? Kakav odnos izgraditi sa Londonom, ako VB zaista jednom „bregzituje“? Koje su politike oko kojih je uspostavljen minimum konsenzusa – da li je to, recimo, izgradnja kapaciteta u odbrani? Šta se zbiva sa „strateškom autonomijom“, sposobnošću delovanja nezavisno od arsenala SAD, koja je godinama smatrana „svetim gralom“ u ovoj oblasti?

Zatim je tu pitanje kako donositi odluke: kao i do sada, ili uvesti princip kvalifikovane većine (eng. QMV, qualified majority vote). Potonje rešenje će voditi preglasavanju u Savetu; to onda više neće biti Unija jednakih. Međutim, poziv da se tako glasa u pojedinim oblastima (problemima ljudskih prava, recimo), gde bi se izostanak odluke direktno odrazio na prestiž EU, prilično je glasan. Na drugoj strani su one države koje smatraju da nije problem u tome kako se odlučuje, i da ne treba zbog toga menjati osnivačke ugovore. U stvari, nije najjasnije ko bi tačno podržao uvođenje ovog principa. U svojim programima (manifestima) ne pominju ga ni zeleni ni liberali, veliki dobitnici poslednjih izbora za Evropski parlament. (Njegovo uvođenje u politiku proširenja sa dosta argumenata je zagovarao Srđan Cvijić, a zatim i Vlada Međak i više istraživača okupljenih oko Evropskog pokreta.)

Naravno, važno je i ko će naslediti Mogerini. Ipak je visoki predstavnik/ca EU (za spoljnu i bezbednosnu politiku) ujedno i potpredsednik/ca Evropske komisije; u određenim situacijama predsedava Savetom, a ima i pravo pokretanja inicijativa. Opšta ocena je da to mora biti ličnost od (većeg) političkog formata; njegovo (njeno) imenovanje biće rezultat kompromisa između vodećih članica, vezano za izbor predsednika Komisije, a nije nemoguće ni to da bude „utešna nagrada“ za nekoga poput Barnijea, Timermansa, Vestager.

Jan Tehau je pre nekoliko dana napisao da je vreme da i Evropska unija definiše i počne da sledi „svoje“ interese u savremenim međunarodnim odnosima, na način na koji to rade države. Ali, ona to nije; supranacionalna do mere u kojoj to članicama odgovara (kad se treba oporezovati jedan Gugl ili Majkrosoft, recimo), nemoćna da nametne odluku ili politiku (sistem kvota kao odgovor na migrantsku krizu), Unija je nekako zaustavljena u vremenu; deluje kao da su najveći uspesi iza nje (na Zapadnom Balkanu je „zlatno doba“ njenog uticaja trajalo 2000-2008.) A potrebna nam je; ko će se drugi boriti protiv klimatskih promena; raditi na ostvarenju pune ravnopravnosti polova; biti taj „mirovni projekat“ kome mnogi regioni u svetu teže; i uopšte, ostati „šampion“ progresivnih ciljeva u godinama koje dolaze.

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu, br. 426, od 27. juna 2019.

Close Menu