Skip to main content
search

Umesto sa sopstvenim višeslojnim, razuđenim i bogatim kulturnim prostorom i istorijom, Balkan se identifikuje sa predrasudama o sebi samom i tako ostaje zarobljen u začaranom krugu zla i inferiornosti. Pa kako onda govoriti o srpskim kulturnim vezama, o evropskim i svetskim dodirivanjima, susretanjima, zadivljenim preuzimanjima ili o budućim mogućnostima!

Sadašnjost je proizvod prošlosti. Retko se događaju iznenadne planetarne katastrofe koje trenutno promene istorijom zacrtan put jednog kolektiva, poput Pompeje. Kulture, ne narodi, uzdižu se i nestaju, a za budućnost ostaju samo tragovi. Pa i oni se vremenom zatru. Ono što je uvek na dnevnom redu jeste interpretacija tragova, zato je hermeneutika stalno prisutna u naučnom životu – dešifrovanje slojeva interpretacije i njihovo stavljanje u niz u cilju boljeg i objektivnog razumevanja sadašnjosti ili navodne stvarnosti, bez vrednovanja.

Vrednovanje je uvek na samom početku manipulacionog procesa i ono je neizbežno. Samim tim neizbežna je i izvesna subjektivnost “Zeitgeista”, duha savremenosti. Zato je i vrednovanje, kao i očekivana “manipulacija” tumačenja savremenika svake epohe predmet interpretacije, te ulazi u antropološki niz spoznaje i razumevanja.

Srbija je samo jedan deo kulturnog korpusa Balkana, jugoistočne Evrope, ali se poslednjih decenija formirala kao država koja je, u nesamouverenom i nesigurnom naporu političkog i kulturnog establišmenta da na brzinu izgradi gladak i jednoznačan istorijski niz svog etnički upečatljivog postojanja, interpretaciono desetkovala, zamutila i na skoro svim nivoima politički izmanipulisala sopstveno kulturno nasleđe.

ŽRTVA PREDRASUDA: Retki su napori ozbiljnog i studioznog uvida u istorijske i kulturne tokove Balkana. Za to bi bila neophodna naučna strast i estetsko divljenje. S obzirom na tešku i sudbonosnu iskompleksiranost intelektualnih elita Balkana, koja se očituje u agresiji, kako onoj uperenoj prema spolja tako i onoj uperenoj prema unutra, čini se da se ova ozbiljna naučna istraživanja nikada neće ni dogoditi. Kulturno nasleđe Balkana, koje je višeznačno, ugroženo je nemarom i zaboravom mnogo više nego bezočnom i grotesknom političkom manipulacijom. Više nego bilo koji kulturni prostor u Evropi, Balkan je žrtva evropskih predrasuda.

Kako predrasude proizvode kontrapredrasude, što iz puke frustracije i nemoći, što zbog poželjnog i iniciranog neznanja, kontrapredrasude nemoćnih se polako preobražavaju u potuljeno, licemerno i neuništivo neprijateljstvo. Umesto sa sopstvenim višeslojnim, razuđenim i bogatim kulturnim prostorom i istorijom, Balkan se identifikuje sa predrasudama o sebi samom i tako ostaje zarobljen u začaranom krugu zla i inferiornosti. Pa kako onda govoriti o srpskim kulturnim vezama, o evropskim i svetskim dodirivanjima, susretanjima, zadivljenim preuzimanjima ili o budućim mogućnostima!

Od Balkana Evropa ima štošta da nauči: ne samo kao negativan primer atomizacije zajedničke istorije i kulturnog života i stvaralaštva, konflikta i njegovih posledica već i kao još uvek nepročitan i nespoznat deo sopstvenog kulturnog identiteta. Balkan je karika koja povezuje antički i hrišćanski kosmos. Bez te karike Evrope ne može se spojiti sa svojom istočnom prošlošću i njenim veličanstvenim i za sadašnjost neophodnim dostignućima. Kao takva, ona ostaje nedorečena, isto tako zarobljena u đavoljem krugu predrasuda, pogrešnih shvatanja i neprijateljstva. A to je uvek zlo seme koje tinja i čeka na svoj trenutak.

Balkan je pre svega žrtva sopstvenih predrasuda o svom inferiornom i perifernom značaju za evropsku kulturnu baštinu.

Istorija i književnost, slično kao i pravo i književnost, dvojajčani su blizanci. To je u prirodi književnosti, koja je ljudska delatnost čiji je zadatak da spaja, odnosno da bude između pojedinačnog i opšteg, neprestano varirajući taj odnos. Jedan od brojnih pravaca književno-teorijskih istraživanja jeste istraživanje književnih motiva, njihove obrade, intencije, kao i lanca interpretacija tih motiva kroz istoriju. Takvim pristupom moguće je rekonstruisati čitav mozaik istorijskih odnosa raznorodnih kulturnih prostora, značajan za razumevanje kulturnih predrasuda i mitova koji velikim delom određuju sadašnjost i donekle budućnost.

Recepcija jednog kulturnog kruga motiva iz drugog kulturnog kruga odraz je u ogledalu odnosa recipijenta prema davaocu motiva, ali pre svega prema sebi samom. U ovom kontekstu odnos nemačke i srpske književnosti više je nego kompleksan i višeslojan.

DOKTOR HIROMANTIJE – KLASIK NAD KLASICIMA: Faust je jedinstven književni lik. Gete ga je proslavio i od njega stvorio svoje životno delo i remek-delo svetske klasike, koje je u temeljima književnog vrednosnog sistema. Istovremeno, Faust je postao znak za Getea, njih dvojica su se spojili u jedno: Geteov Faust je Faust nad svim faustima, dok je Faustov Gete promovisan u klasika nad klasicima.

Znamo da je Geteov Faust samo jedan u nizu obrada priče o čoveku, naučniku, čarobnjaku i zvezdogledcu, jedna od mnogih interpretacija motiva koji poznaje još antička književnost, a to je neprekidna ljudska borba da pomeri granice znanja i saznavanja, da oslobod reč i misao svakog diktata. Ta ambicija i ta borba da se bude ravnopravan sa bogovima uvek je krivica kojoj sledi generacijska kazna.

Nemački Faust krajem 15. veka započinje značajni krug književnih obrada ovog motiva, koji seže sve do savremene svetske književne produkcije i označava trenutak u kojem Evropa, do tada vekovima na marginama tokova modernizacije i naučnih otkrića, postaje osovina i motor novog vremena. Dakle, Faust je ne samo najpoznatiji nemački književni motiv već je njegovo rođenje smešteno u sam centar duhovnog kovitlaca koji mučno, ali uporno modernizuje “stari” kontinent. Faust je integracioni motiv celokupnog evropskog kulturnog prostora. On je emanacija konstantno varirajućeg motiva hibrisa: čoveka koji želi da pobedi bogove, prvobitnog Prometeja, sve do Adrijana Leverkina i njegovih naslednika.

VAJMARSKA KLASIKA U FUNKCIJI IDEOLOGIJE: Sve do duboko u 20. vek pojam “Vajmarske klasike”, koji označava književnu epohu počev od Geteovog prvog putovanja po Italiji 1786, pa sve do Šilerove smrti 1805, obuhvata stvaralaštvo ova dva velika pisca svetskog renomea, tumačio se isključivo kao nemačka klasika, vrhunac nemačke nacionalne književnosti, uprkos činjenici da ni za jednog od stvaralaca koje ujedinjuje ovaj pojam nemačka nacija nije bila početna ideja.

No, tumačenja njihovih dela uklapalo se u politički ciljanu izgradnju nemačke nacionalne svesti, neophodne za državno ujedinjenje. U septembru 1857. u Vajmaru, na trgu ispred pozorišta, podignut je spomenik “Pesničkom paru Geteu i Šileru”, a spomenik je podigla “zahvalna otadžbina”. I danas se često koristi slika spomenika pesničkog Para iz Vajmara kao simbol “države mislilaca i pesnika” – Nemačke.


Spomenik Geteu i Šileru pred Narodnim pozorištem u Vajmaru

Posle Prvog svetskog rata i iz Revolucije 1918. proizašle demokratske Nemačke, simbolu “Vajmarske klasike” pokušao se dati novi fundament. To što se prvi saziv Ustavotvorne skupštine odigrao u Vajmaru nije samo u vezi s nemirima u Berlinu, zbog kojih se politički život morao izmestiti na neko drugo mesto, već i sa značenjem duha Vajmara za politički život mlade nemačke demokratije. Otvarajući zasedanje Narodne skupštine u pozorištu u Vajmaru 6. februara 1919, prvi demokratski predsednik Nemačke Fridrih Ebert naglasio je da Nemačkoj predstoji “ovde u Vajmaru, preokret od imperijalizma ka idealizmu, od svetskog moćnika ka duhovnoj veličini. Sada mora duh Vajmara, duh velikih mislilaca i pesnika, da nam udahne nov život.”

“Ja ne volim Getea, ali sam spreman mnogo štošta da mu oprostim zbog jedne jedine rečenice: Na početku beše delo”, piše Adolf Hitler 1933. godine. Čovek koji dela, Faust, koji hoće da spozna, uprkos pretećoj krivici koju znanje i moć donosi, a istovremeno u potrazi za oproštajem i iskupljenjem, predmet je politički primenljivih interpretacija i manipulacija od samog početka, više od dva veka. Bio je upotrebljiv svim ideologijama u službi naroda: fašističkim, kao natčovek koji ne preza od umorstva u cilju izlečenja sveta, kao i socijalističkim u cilju izgradnje narodnog, naprednog bića, opet u cilju izlečenja celog sveta.

“Prostore ove, kada se osuše, bezbrojnom mnoštvu dao bih, da hodi i živi tu, ne bezbedno, doduše, ali u delatnoj slobodi. Ljudi i stada uživaće tu na novome, zelenom, plodnom tlu, na čvrstome brežuljku ovom, što ga podiže smelost puka radinoga. Pred rajskom zemljom neka besne vali, nek preliva se plima, grizuć spolja i trudeći se silom a provali: prodor će složna zapušiti volja.” (Faust II, prevod Branimira Živojinovića).

KNJIŽEVNOST KAO MOĆNO ORUŽJE: Kada jedan jezik poseduje ovako moćan, sveznačan i integrišući motiv, on u rukama ima nepobedivo sredstvo širenja svog uticaja. Takav jezik poseduje onda centrifugalnu silu koja je u stanju da u sebe usisava i prerađuje ideje i dostignuća svih drugih, da ih razvija, produbljuje i usavršava, te da ih širi pod zastavom svoje tradicije. Ovakav motiv integriše tradiciju u savremenost i otvoren je na sve strane, što znači da dopušta razna “učitavanja”, odnosno interpretacije koje samo produbljuju njegovo univerzalno značenje.

Nizu interpretacija pripadaju i one koje su bile u funkciji osvajačkih ideologija – nemačke diktature stavljale su interpretacije Geteovog teksta u funkciju svojih utopijskih i distopijskih vizija. Za nacionalsocijaliste je stih: “Krv je čudesan sok!” značio potvrdu kvaliteta arijevske rase, dok je Valter Ulbriht, generalni sekretar SED-a, istočnonemačke Socijalističke ujedinjene partije, deklamovao stihove iz Fausta “Na slobodno tlo sa slobodnim narodom stati!”

Posle ovih gorkih iskustava, ostaje Faustov stih: “U svom stremljenju čovek greši.” Svaka od ovih epoha, kako blistavih tako i strašnih, sastavni je deo nemačkog Fausta, nemačkog jezika i književnosti. Nijedna od interpretacija koja je poslužila kako bi se utemeljio sistem neslobode i nepravde nije izbačena iz obrazovnog sistema i deo je mogućnosti književnog dela. Da li je to Gete želeo ili su ga pogrešno razumeli, potpuno je pogrešno pitanje: Faust postoji kao ogledalo svih istorijskih faza njegovog trajanja. Geteov Faust jeste motiv svetske kulturne baštine i on pripada svima, kao što su to mnogi drugi motivi iz svetske književnosti koji služe kao sočivo za prelamanje mnogih jezika, kulturnih sredina, nacionalnih istorija i pojedinih društvenih zajednica. On sa sobom nosi i mogućnost ljudskog zla i greha, bez oproštaja.


Gete levo, Šiler desno? 1857. situacija je bila malo drugačija.

PUT DO SVETSKE BAŠTINE: Postoji odlučujuća razlika između motiva koje su nam preneli tzv. “mrtvi” jezici i koji su ušli u korpus svetske baštine, ali i tu pravimo jasne razlike između evropske tradicije i tradicija onih drugih, iz kojih crpimo inspiracije kako formi tako i motiva. Teško da će neki pristojan čitalac koji nije istoričar književnosti u formi gazel prepoznati persijsku formu ili pomisliti na gazel formu ispevanu u otomanskoj Bosni, ali će je odmah povezati sa Geteovim “Zapadno-istočnim divanom” i varijaciju te tradicije pripisati nemačkom jeziku, što ona i jeste.

Samo tako ova forma nalazi put u baštinu svetske književnosti i prevazilazi granice određenog kulturnog kruga. Ovu formu su potom Nikolas Lenau, Gotfrid Keler i Oskar Lerke doveli do estetskog vrhunca. Mrtvi jezici i njihova tradicija pripadaju svima: stepen razvoja klasične filologije nije nimalo vezan za njenu nacionalnu okolinu, ali su dostignuća ove nauke i te kako povezana sa značajem nacionalnog konteksta u kojem se ona razvija i dometima tog jezika u širem, evropskom ili međunarodnom kontekstu. Izvrsnost prevoda Radmile Šalabalić dostupna je samo dobrom poznavaocu srpskog jezika.

Proučavanja Anice Savić Rebac poslužila su Tomasu Manu za njegov megalomanski roman “Josif i njegova braća”. Niko ne očekuje da se nemački čitaoci zainteresuju za Anicu Savić Rebac, ali je veliki problem da u međuvremenu ovu činjenicu previđaju i vrsni germanisti, a zastrašujuće je da se time ne bavi ni srpska germanistika.

Dakle, podrazumeva se premoć velikih jezika, njihovih dominantnih književnosti i integrišućih kulturnih tradicija, ali ovde nije reč o kulturnom imperijalizmu. Reč je o vidljivosti, odnosno nevidljivosti malih kultura i o njihovoj borbi za ulazak u saučesnički krug tvoraca evropskog kulturnog nasleđa. Reč je o načinu na koji one same sebe percipiraju, a onda i kako same sebe doživljavaju u odnosu na druge, one kojima se dive i na koje se ugledaju.

Iz pukog osećaja inferiornosti velika dela malih kultura se apsolutno interpretiraju – idealizujući ih ili demonizujući ih. Ona se ne stavljaju na uslugu i procenu svetskim čitaocima, pa šta bude, već se u njih unapred “upisuje” lekovita pozitivnost ili smrtonosna bolest. Najbolji primer za ovaj mnogoprisutan fenomen je sudbina književnosti bivše Jugoslavije. Rasparčavanje zajedničkog i vibrantnog kulturnog prostora i rat intelektualnih elita za prvenstvo u moralnoj “čistoti” kulturne tradicije čist je pokazatelj inferiorne samopercepcije na delu.

Usmena srpska književnost, proglašena izvorištem “velikosrpske pošasti”, bolno se negira, nipodaštava i zaobilazi – kako među onim “drugima” tako i među pregalnicima “ispravnog”. Od narodne usmene književnosti, koja je ujedinjavala razne žanrove, oblike i kulturne i verske krugove, proglašena je “srpskom”, čime joj je anulirana jedinstvena raznovrsnost i višeznačnost: ona je redukovana, pojednostavljena i obezvređena. Vremenom će njen fascinantan korpus pojesti nebriga, nemar i sumnjičava sitničavost političkih čistunaca.

Njegoš se izbacuje iz udžbenika, Andrić se obezvređuje kao etnički netolerantan i niz drugih besprizornih književno-kritičarskih glasnih i ružnih interpretacija; sa druge strane neukusno se i nametljivo ističu značajni uzleti dobrih i doista važnih književnih i kulturnih dometa, falsifikujući njihov evropski i svetski primat u svemu i proglašavajući ih za semeništa nacionalnih kvaliteta.


Petar II Petrović Njegoš, Vladika Rade

Dodela Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961. bila je obrazložena argumentom da je on “…epskom snagom stvarao motive i sudbine na pejzažu svoje domovine”. Velika književnost, poput Andrićeve ima opšte značenje. Danas se u studijama o Andriću najviše pominje Nobelova nagrada, kao da je ona značajnija od njegovog dela. Ali možda i jeste tako, pošto inferiorna kultura samo u tome može da potvrdi svoju poljuljanu kulturnu pripadnost i izbledeli kulturni identitet.


Ivo Andrić, “nobelovac koji je mrzio islam”

Napor malih kultura da izađu iz senke perifernosti i navodne “beznačajnosti” nikako se ne temelji na činjeničnom stanju stvari. Nije nimalo lako biti glasnogovornik malog jezika i njegove kulturne tradicije, a istovremeno se slobodno i suvereno kretati po parketu svetskih kulturnih salona. Intelektualci su svetski građani, njima to omogućava usvojeno znanje i sposobnost komunikacije sa ostalim mnogo većim i moćnijim kulturama. Velike književnosti suvereno integrišu i negativna, zlonamerna tumačenja u svoj književno-teorijski korpus: Faust je sve, kako simbol ljudske nemoći i veličine tako i gnezdo iz kojeg se iznedravao nacionalsocijalizam, kao i argumentacioni rudnik socijalističkih besputica. No problem za male književnosti nije jednostavan, pogotovu onda kada one u sebi sadrže iskustvo jednog tako razuđenog i kompleksnog prostora kao što je Balkan. Podrazumeva se da je Šekspir veliki i svačiji iako je bio antisemit, da je Knut Hamsun sjajan iako je bio nacista, da je Geteov Faust diskutabilan kao moguća preteča natčoveka, ali da ostaje veličanstveni Faust, svetski motiv sa bezbroj lica. Književnosti se ne može suditi po merilima ljudskih prava i političke korektnosti. No književna i kulturna tradicija Balkana kao da ne može da nosi svoju istorijsku sudbinu, koja je objektivno čini jedinstvenom i koja je smešta u temelje evropske kulture. Njen razvoj i njena dostignuća ne samo da su opšte vredna i važna, ona isijavaju savremenost u jednom dubokom i višeznačnom smislu koji bi trebalo hrabro i smelo interpretirati, bez ulepšavanja i presude. Čak i kao ogledalo svojevrsnog kompleksa niže vrednosti, čije je izvorište samoprezir intelektualnih elita malih jezika i kultura, ova tradicija je živa i dinamična, opasna i lekovita, zloslutna, tragična i neophodna.

DALIDA PRE ROMEA I JULIJE: Povodom 400. godišnjice smrti Marina Držića 1967. u Dubrovniku Josip Torbarina, eminentni hrvatski anglista, komparatista i prevodilac Šekspira, akademik, izložio je svoju tada eksplozivnu tezu da je dubrovački pesnik Savko Gučetić Bendevišević “u svojoj drami Dalida prije nego Lope de Vega i prije nego Shakespeare obradio povjest Romea i Giuliette”, te “da mu pripada čast što je prvi u Europi u dramskoj formi na hrvatskom obradio jednu od najslavnijih ljubavnih povjesti na svjetu”, i onda opet ponavlja “prije nego Lope de Vega i prije negoli Shakespeare.”

Proučavajući Marina Držića i moguće Šekspirovo preuzimanje Držićevih motiva, Torbarina pomalo ogorčeno i sarkastično kaže: “Kad bi bila realna nemoguća hipoteza, da je Shakespeare poznavao hrvatski jezik i čitao djela Marina Držića mogli bismo napisati učenu doktorsku disertaciju o Držićevu utjecaju na Shakespearea. A više nego učenu diser­taciju o Shakespeareovu utjecaju na Držića zacijelo bi već netko i napisao, da je samo Držić živio poslije Shakespearea.”

Close Menu