Skip to main content
search

Fotografija: Džejson Lam (Jason Lam)

Cinici bi rekli da je moglo da se pretpostavi da će sporazum iz Prespe proći onog trenutka kada je Ves Mičel najavio da će napustiti poziciju pomoćnika državnog sekretara. Biće to, najzad, jedno konkretno dostignuće i lep način da se „podvuče crta“. Mada su – s pravom – mnogi požurili da i Mičelov odlazak objasne sukobima koji prate aktuelnu administraciju, on sam je u razgovoru za „Vašington post“, kao i pismu upućenom Majku Pompeu insistirao na porodičnim razlozima. Otac dečaka i devojčice, Mičel je veći deo proteklih 16 meseci, koliko je na poziciji pomoćnika, proveo na putu. Ako se pozicija u Stejt dipartmentu i napušta pre vremena, gleda se da se to učini negde na polovini četvorogodišnjeg mandata (koji malo ko izdrži u celosti). Pritom, istakao je kako je „uradio ono zbog čega je i došao“: pomogao tranziciju, odnosno dolazak Pompea (nakon što je Tramp naprasno otpustio njegovog prethodnika, Reksa Tilersona).

Mičel je, međutim, učinio mnogo više. Kao,kako sam sebe naziva, „posvećeni atlantista“, delovao je umirujuće na saveznike SAD u Evropi. Deo njegovog posla je bio da umanji štetu koju bi Tramp izazvao svojim tvitovima, odnosno, osigura predvidivost tamo gde je uglavnom nema. Na najavu kako bi SAD mogle da razmotre samo članstvo u NATO – što je jedan od postulata evropske bezbednosne arhitekture, izgrađene nakon Drugog svetskog rata – on bi razložno objasnio potrebu da zemlje Evrope (a pre svih Nemačka) podnesu veći deo „tereta“ kakvo finansiranje odbrane predstavlja. Nije ovo problem od juče; samo je Obamina administracija birala da na njemu toliko ne insistira. S druge strane, ostaje otvoreno pitanje u kojoj meri je mogao da prevaziđe jaz koji se otvorio između Trampa, Pompea s jedne i Evropske unije s druge strane; govor državnog sekretara iz decembra 2018. pokazao je elementarno nepoznavanje Brisela kao političkog centra i načina na koji funkcioniše.

Kao istraživač i neko ko dobro poznajeCentralnu i Istočnu Evropu, Mičel je na prvom mestu bio okupiran Rusijom (neštomanje Kinom), odnosno, time kako se odupreti njihovom (rastućem) uticaju u novim i budućim članicama Evropske unije. To je, međutim, činio analitički, bez nepotrebne, a tako prisutne histerije, priznajući da je reč o, na kraju krajeva, kompetitivnim modelima vlasti i organizacije društva. Njegov odgovor (opisan u knjizi „Nemirna granica“ sa Jakobom/Džejkobom Grijgelom kao koautorom) je u integraciji celokupnog prostora „od Baltika do Balkana“ u NATO i zato je bio posvećen režimu (ciljanih) sankcija, koji daje rezultate; umirivanju strahova novih članica u pogledu čl. 5 i zajedničke odbrane; posredovanju u rešavanju (diplomatskom pritisku) makedonskog spora o imenu. Zato je, u trenutku kada Orban privodi kraju koncentraciju moći u Mađarskoj, i praktično proteruje Centralnoevropski univerzitet (CEU), mogao (a možda i morao) da pozove ministra spoljnih poslova Sijarta na razgovore u Vašington. Trampova nepredvidljivost unosi sumnju, dok Moskva – i dalje, uprkos različitim američkim projektima – za Centralnu i Istočnu Evropu predstavlja prvog partnera u domenu energetike. Prema Dejmonu Vilsonu, izvršnom potpredsedniku Atlantskog saveta, zaslužan je i za prodaju naoružanja Ukrajini i Gruziji kroz saradnju više agencija SAD. Vilsonov kolega iz organizacije koja podržava NATO, Danijel Frid dodao je među postignuća i zagovaranje inicijative „Tri mora“ (Baltik-Jadran-Crno more), koja bi negde, kao još jedan forum za bezbednosnu saradnju i razmenu, trebala da bude komplementarna NATO i EU (mada nije najjasnije kako, niti koliko je Nemačka, kao ključna evropska članica za njega zainteresovana).

Naslednik Mičela (u međuvremenu će vršilacdužnosti biti Elizabet Milard, karijerni diplomata) nasleđuje, dakle, težak„portfolio“ (delokrug rada). Na njemu, odnosno njoj će biti da nastavi da„tumači“ Trampa Evropi i samim tim očuva tzv. transatlantsku vezu. Ovo znači daće morati da prevaziđe razlike u pristupu pojedinim problemima, poput režima trgovine, ili Irana (gde su se Vašington i Brisel, odnosno Berlin značajnorazišli). Moraće i da učini nešto po pitanju Turske, koja se po izbijanjukonflikta u Siriji, a naročito nakon neuspelog puča, dramatično udaljila od SADčime je otežala konstrukciju američke politike na Bliskom Istoku.

Najzad je tu i pitanje šta Mičelov odlazakznači za „nas“ na Zapadnom Balkanu. Ovde nastupa sledeći problem – od Pompea do (Metjua) Palmera, za prostor Jugoistočne Evrope u narednom periodu neće biti zadužen niti jedan američki diplomata-politički nameštenik najvišeg ranga, i tou godini koju su mnogi smatrali odlučujućom u pogledu rešavanja najkrupnijih problema: pomenutog spora oko imena (a u stvari održivosti Makedonije kao nezavisne države, čija je, možda i jedina stvarna garancija članstvo u NATO) i mogućnosti postizanja „sveobuhvatnog“, „istorijskog“ ili kakvog već sporazuma između Beograda i Prištine. Kada je reč o potonjem, koji nas prirodno više interesuje, ne bi bilo neobično da se – kao što je bio slučaj u vreme Kisindžera, recimo – aktivnije uključi Savet za nacionalnu bezbednost. Nekako je, od svih američkih zvaničnika, Džon Bolton bio najglasniji u pozivima da se„stvar“ privede kraju; njegovo odbacivanje „crvenih linija“ poput promene granica dalo je ton daljem postupanju administracije. Uvek je tu i druga opcija, dobro poznata i isprobana na Zapadnom Balkanu: imenovanje izaslanika (envoy-a) predsednika, koji(a) bi, pretpostavljamo u sadejstvu sa predstavnikom EU, „pružao podršku“ u daljem toku pregovora. I to ako ih sve ne preduhitri ideja o sazivanju međunarodne konferencije, koju je sada, u zanimljivom manevru i pokušaju da se reši režima „taksi“, spomenuo i Haradinaj.

Zaključujemo sledeće: američka administracija jeste promenila stav prema Srbiji; iz niza razloga, spremna je i to već duže vremena da sasluša i argumente Beograda; taj jedinstveni „prozor“ je vremenski oročen, i zavisi od unutrašnjih problema sa kojima se američki predsednik suočava kod kuće. Pritom je preko potrebno više jasnoće i transparentnosti, ako već i nije kasno; domaće javnosti u Srbiji i na Kosovu, čini se, davno su okrenute protiv ovakvog sporazuma.

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 405, 31. januara 2019. godine

Close Menu