Skip to main content
search

Jedan od vodećih «realista» u razumevanju međunarodnih odnosa, Stiven Volt, nedavno se pozabavio dilemom koja okupira istraživače decenijama unazad: šta opredeljuje postupanje jedne države u spoljnoj politici. Inspirisan knjigom Ostina Longa, «Duša armija» (eng. The Soul of Armies), kao i akademskim radom Erijen Tabatabai i Eni Trejsi Samjuel, «Šta nam iransko-irački rat može reći o budućnosti nuklearnog sporazuma sa Iranom» (objavljen u časopisu International Security 42 (1), str. 152-185) on veruje kako je rat, odnosno, iskustvo učešća u ratu, jedan od činilaca kome se nije posvećivala dužna pažnja, a koji odlučujuće utiče na postupanje određene države.

Naša je namera da, pre nego li razmotrimo formativnu ulogu konflikta, navedemo činioce koje Volt najpre uzima u razmatranje i ujedno ih primenimo na trenutno stanje međunarodnih odnosa Srbije. Naravno, svesni smo da tekst koji pišemo može predstavljati samo uvod u iscrpnije istraživanje i spremni da prihvatimo odgovornost za sve greške u interpretaciji. Štaviše, bilo bi sjajno kada bi se ovim tekstom pokrenula debata.

Na prvom mestu u Voltovom pregledu je moć. Ona se uvek razume relativno, u odnosu na moć drugih zemalja. Već ovde je teško odrediti poziciju Srbije. S jedne strane, Srbija je prostorno i po broju stanovnika najveća država užeg regiona kome politički pripada – Zapadnog Balkana. Pritom su pripadnici srpskog naroda ostali prisutni u svim državama nastalim na zgarištu raspada bivše Jugoslavije. U najvišem interesu Srbije je da one postanu inkluzivna i prosperitetna društva. Značaj ovih činjenica se ne sme potceniti; ali ni preceniti – jer su pojedine zemlje u regionu, ulaskom u EU, odnosno NATO, u velikoj meri ojačale svoje pozicije. U širem regionu (Jugoistočne Evrope) postoje i druge zemlje koje su ekonomski, vojno, pa i politički moćnije od Srbije – Rumunija, Grčka, Turska.

Druga determinanta je geografski položaj. Vekovna aspiracija Srbije – izlaz na more – i danas je želja i potreba, ali se o njoj razmišlja miroljubivo, u smislu unapređenja transportnih koridora ka Baru, Draču i Solunu (te Pločama, Rijeci i Kopru) što se ima ostvariti putem saradnje sa susedima. Ono što državi ide u prilog jeste da većina tih koridora mora proći ili već prolazi kroz njenu (našu) teritoriju. Geografski položaj, dakle, itekako utiče na spoljnu politiku Srbije; on je dobar; i možda je vreme da se prestane sa rabljenjem metafore «kuća nasred puta». Zato granice, koje stoje u bliskoj vezi sa geografskim položajem jesu problem: one u slučaju Srbije nisu zaokružene; niti je izvesno šta će «unutrašnji dijalog» u tom smislu doneti.

Treća odrednica je vrsta političkog uređenja. Sledeći tipologiju magazina Ekonomist, Srbija je «defektna demokratija» (eng. flawed democracy) u kojoj se prava i slobode građana ne ograničavaju, ali su isuviše često nedostupna; gde politička kultura nije u dovoljnoj meri participativna, i uopšte razvijena; učešće građana u političkim procesima nisko, kao i zainteresovanost. Dakle, Srbija – uzmimo ekstreman kontra-primer – nije despotija koja ekspanzionističkom politikom nastoji da zamaskira probleme na unutrašnjem planu; ali bi mogla, tu i tamo, promovisati kulturu stvarnog, demokratskog dijaloga, pa i na polju spoljne politike. Uz svo uvažavanje profesionalaca koji u sistemu rade, spoljnom politikom se upravlja na jedan zatvoren način, ne koriste se brojni resursi koji su na raspolaganju (naročito u okvirima civilnog društva); nedostaje koordinacije «ključnih aktera», što kumuje brojnim nesuglasicama oko prioriteta – a to naši partneri svakako vide. Nastavimo dalje sa Voltovim odrednicama i videćemo da je u Srbiji parlament slab i marginalizovan po pitanju odlučivanja u spoljnoj politici; te da postoje, doduše ne toliko jake i jedinstvene, grupacije u društvu koje smatraju da se ona mora iz temelja promeniti.

Na četvrtom mestu je ličnost lidera. Volt se rukovodi brojnim primerima iz prošlosti, zaključno sa Trampom (o kome blago uvijeno kaže, «ukoliko velika i moćna demokratija izabere nekvalifikovanog, neobrazovanog, taštog i nesigurnog narcisa za predvodnika izvršne vlasti, možemo očekivati da ta odluka ima štetne efekte po spoljnu politiku i međunarodni ugled te zemlje»). Srbija na čelu ima politički nesporno jaku figuru, koja – sudeći po intervjuima – ne vidi ništa loše u prioritizaciji stabilnosti kao najviše vrednosti; načelno nema interes za narušavanje odnosa u regionu (iako elementi unutar izvršne vlasti tome doprinose – ne ulazeći ovde u njihovu motivaciju); ali nije i ne može biti siguran u to kako «baza» (koja je, kada je reč o Srpskoj naprednoj stranci sada jako široka, heterogena) vidi celu priču oko «unutrašnjeg dijaloga». U nastupima često predstavlja kontratežu, pa i korekciju ministru spoljnih. Suština je da se ne može reći da u slučaju Srbije spoljna politika odslikava ličnost lidera; stvarnost je nešto složenija.

Donosiocima odluka, koji predstavljaju Srbiju u međunarodnim odnosima, može se zameriti sve i svašta kada je postupanje u međunarodnim odnosima u pitanju; ali ne i nerazumevanje relativne slabosti pozicije Srbije. Srbija – uprkos brojnim kontradiktornim postupcima – teži saradnji u regionu; osim kada je reč o «najbolnijem» od svih pitanja (Kosovo). Osnovni problem je zapravo dublji. Tiče se interpretacije 90-ih godina, odgovornosti za rat, istorijske (ne)pravde i iznad svega, nesigurnosti u pogledu kursa kojim bi zemlja trebala da krene. Otuda i evropske integracije ne mogu biti zamena za spoljnu politiku. Pred državom – onima koji njom upravljaju – su teške odluke i u pogledu Kosova; odnosa sa Rusijom; daljih odnosa na Zapadnom Balkanu. Oni će morati da ih donesu, tu odgovornost su prihvatili kada su ušli u političku i izbornu utakmicu, i ona se neće moći preneti na Brisel, Berlin ili nekog trećeg.

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 335, 28. septembra 2017.

Close Menu