Skip to main content
search

Deo specijalnog priloga „Zašto Evropa“ Novog magazina: http://novimagazin.rs/vesti/zasto-evropa

Fotografija Osman Rana

Bezbednost Srbije neodvojiva je od bezbednosti Evropske unije (EU). Srbija se graniči sa članicama i kandidatima za članstvo. Već dve decenije stremi članstvu; više ili manje odlučno. Politike koje Unija uvede u odgovoru na nove izazove bezbednosti sledi i Srbija – sa značajnim izuzetkom sankcija Rusiji, gde je dispozicija Srbije određena i kompleksom problema Kosova. Organizovani kriminal u našem regionu, pored ostalog, sarađuje i kako bi se domogao lukrativnog tržišta EU.

Mada deluje da je razrešenje kosovskog “čvora” odloženo na neodređeno vreme – u velikoj meri i zbog grešaka i pogrešnih procena vodećih članica EU – uloga koju ona ima da odigra i dalje je značajna. Važnu ulogu u nastavku dijaloga (jednom kada bude nastavljen) odigraće i visoki predstavnik za spoljnu i bezbednosnu politiku Žozep Borel i taj neko koga bude odredio za svog specijalnog izaslanika. Bilo da se rešenje traži u krugu “kvinte”, “trojke” ili na Savetu bezbednosti, sve dok postoji makar i privid “evropske perspektive”, pitaće se i Brisel.

Svoje spoljne granice Srbija kontroliše zajedno sa Fronteksom, nadležnom agencijom Evropske unije. Odluke u politici migracija, a koje se tiču režima kontrole granica, zbrinjavanja migranata i azila donosi nakon konsultacija sa Briselom i drugim prestonicama. Bezbednost njenih granica zavisi od sporazuma koji je EU, a pre svih Nemačka, sklopila sa Turskom; kao i sposobnosti Evrope da iznađe trajnije rešenje za pitanje iregularnih migracija.

Slično je i sa drugim “transnacionalnim” pretnjama: sve do onih “najnovijih”, “hibridnih” – gde EU zajedno sa NATO razvija politiku, “centar izvrsnosti” (u Helsinkiju) i predlaže odgovor. U domenu bezbednosnih politika EU je za Srbiju jedan od inovatora čiju praksu profesionalci u sektoru moraju da prate.

Kao država kandidat za članstvo, ona je izabrala da učestvuje u mirovnim misijama Evropske unije i to čini već sedam godina. Njeno učešće postepeno je raslo u kvalitetu i obimu; od saniteta preko oficira za vezu do specijalaca.

Jedna je od tri “partnerske države” koje su partneri Evropske agencije za odbranu, računajući da će se jednom na taj način otvoriti prilike za njenu namensku industriju; dok u vojnom štabu Unije sede njeni oficiri. Odredila je jedinice koje će doprinositi “Balkanskoj borbenoj grupi” (ranije HELBROC), koja će jednom možda negde i biti upotrebljena.

Postoji, međutim, jedna oblast delovanja koju je EU, s protokom vremena, zanemarila. Radi se o reformi sektora bezbednosti i demokratskom i civilnom nadzoru nad njim. Novija praksa u Srbiji veoma podseća na poznu Makedoniju pod Gruevskim; prisutna je sumnja u zloupotrebu službi bezbednosti u kontekstu političke “borbe” i proizvodnje afera. Pregovarački proces ne poznaje poglavlje posvećeno reformi (sektora bezbednosti) već se ona posmatra – mada nedovoljno – kroz nekoliko ključnih, uključujući 23. i 24. poglavlje.

Sve rečeno ukazuje da je teško zamisliti da u domenu bezbednosnih politika Srbija počne raditi stvari “na svoju ruku”. Koliko god, uzimajući poslednje događaje u obzir, ona bila daleko od članstva, ostaje vezana za odluke donete u Briselu. Oportuni trošak drugačijeg opredeljenja još uvek je previsok.

Prvi put objavljeno u Novom magazinu br. 452-453, 26. decembra 2019.

Close Menu