Skip to main content
search

Kada u pretraživač Interneta ukucate “šta Rusija (njeno rukovodstvo) želi”, među rezultatima odmah pronalazite veliki broj baš tako nazvanih tekstova. Fascinacija publike na Zapadu, koja je ovu zemlju inače sagledavala kao nešto kulturološki sasvim “drugo” sada je potpuna, budući pojačana nedokučivošću namera Moskve u spoljnoj politici. Razumevanju, međutim, ne pomaže to što mali broj autora govori ruski jezik; svestan je ruske interpretacije istorije i to naročito Drugog svetskog rata; nastupa, najzad, sa ideološki vrlo određenih, pa i isključivih pozicija; ili piše u ekstremima, uzimajući zvaničnu Moskvu kao krajnje iracionalnog aktera.

Zapravo su Rusi u međunarodnim odnosima oportunisti, koji se kao takvi ne razlikuju od drugih vodećih zemalja.

Kadri Lik je u pravu kada piše kako je “nesporno” da Rusija želi promenu međunarodnog poretka uspostavljenog po završetku Hladnog rata. Uostalom, za nama je deset godina uporne i ne tako suptilne potvrde ove teze. Nakon šoka izazvanog diskusijama i zaključcima NATO samita u Bukureštu 2008, Rusija je, redom, intervenisala u Gruziji, sprečivši pokušaj te države da preuzme kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom; prekršila je međunarodno pravo i izvršila agresiju na susednu zemlju; intervenisala je u Siriji, rešena da podrži svog dugogodišnjeg saveznika; primenom metoda iz domena tzv. hibridnog ratovanja, unela pravu pometnju u finiš kampanje za predsednika Sjedinjenih Država; te pokušala nešto slično u još dve-tri zemlje Evrope. (O tome šta je tačno nastojala postići u Crnoj Gori, danas je uglavnom uspostavljen konsenzus.)

Prema Volfgangu Išingeru, Putin je, nakon 2008. ušao u svoj „mod (ili inkarnaciju) 3.0“, krećući se od pune kooperacije sa početka svog mandata, ka konfrontaciji. Uzroka ove promene bilo je više i svi su poznati: pre svega, tu je rast samopouzdanja same Rusije, podstaknut prilivom sredstava od prodaje nafte i gasa; jačanje (mada je reč o stalno prisutnoj temi) svesti o posebnosti Rusije i razmerama katastrofe kakvu su 90-te godine za nju predstavljale; zaustavljanje daljeg širenja tzv. evroatlantske zajednice na post-sovjetski prostor; te potreba za priznanjem statusa Rusije kao velike sile (ako već ne supersile na nivou SAD). Između i pre svega toga su brojna zaoštravanja, te popuštanja, pozivanja na međunarodno pravo, „crvene linije“ i Ukrajinu kao najveću među njima, budući mesto nastanka i razvoja prve ruske (istočno-slovenske) države.

Za posledicu, izgrađen je, ili potvrđen, jedan politički identitet po svemu drugačiji od onog na Zapadu a koji je Vladislav Surkov još 2006. nazvao suverenom demokratijom.

Brojna su, međutim, sporenja oko konačnog cilja te promene, odnosno, odgovora na pitanje šta je to što Moskva zapravo želi. Insistiranje na slomu tzv. liberalnog poretka i nekakvoj globalnoj „konzervativnoj revoluciji“ kao ruskoj „velikoj igri“ čini se preteranim. Da pojednostavimo, radi se o shvatanju prema kome Rusija želi da u nizu ključnih zemalja Zapada (SAD, Velika Britanija, Francuska, Nemačka) vlast osvoje političari ili partije (pokreti) kojima nije stalo ili ne osećaju vezanost za vrednosti liberalne demokratije. Ovo bi dalje vodilo prekidu tzv. transatlantske veze (na kojoj liberalni poredak počiva) i krahu EU.

Takav ishod bi, međutim, rezultirao sa previše nepoznatih. Šta bi se desilo sa globalnim tržištem koga je Rusija deo? Ko garantuje da neki novi konzervativni režimi ne bi bili neprijateljski nastrojeni prema Rusiji? Sa kim bi se tačno onda dogovarali oko interesnih sfera, postupanja u međunarodnim odnosima? Šta ako se režim sankcija – koji nikako ne može biti dobar za razvoj Rusije, koliko god se neki iz petnih žila trudili da objasne suprotno – nastavi unedogled? Događaji su u međuvremenu demantovali zagovornike ovog scenarija. Mada predsednik SAD i dalje neumoljivo čini štetu liberalnom poretku, rezultati više izbora održanih u Evropi tokom 2017. pokazuju da su tzv. populisti dostigli svoj zenit. Ako do sloma liberalnog poretka i dođe, njemu će presuditi ne Rusija ili neki drugi, spoljni akter, već unutrašnje protivurečnosti izazvane nekritičkim usvajanjem neoliberalnog ekonomskog modela.

Često se istraživači vraćaju na Putinovu tvrdnju kako je „slom Sovjetskog Saveza najveća nesreća 20. veka“, te pretpostavljaju kako ga on želi obnoviti.

Prema drugoj tezi, Rusija nastoji objediniti slično-misleće države u nekakav novi savez. Često se istraživači vraćaju na Putinovu tvrdnju kako je „slom Sovjetskog Saveza najveća nesreća 20. veka“, te pretpostavljaju kako ga on želi obnoviti. U opticaju su, dakle, tri: jedan koji već postoji (Evroazijska ekonomska unija) i dva koja su veoma spekulativna (nekakav novi “sovjetski” odnosno “panslovenski” savez). Kada je reč o prvom, tu je interes Rusije daleko lakše sagledati. Posredi su zemlje koje su ekonomski upućene jedna na drugu; čije su privrede u značajnoj meri kompatibilne; i nemaju, odnosno nisu zainteresovane za nekakvu stratešku alternativu. Istovremeno, ovaj model pojedinim zemljama u okruženju jeste interesantan, i to najpre kroz pristup ogromnom jedinstvenom tržištu (od gotovo 200 miliona ljudi). Daleko je to od onoga što nudi EU (pre svega u smislu okvira za sveobuhvatnu reformu), ali, ako je u fokusu ambicije rukovodstva neke države pre svega ekonomski rast, onda se postojanje EEU može podvesti pod adute. Kada je reč o druge dve, spekulativne zajednice koje smo pomenuli, smatramo da bi težnja ka njihovom uspostavljanju bila pogubna po samu Rusiju. Izazovi upravljanja ovom ogromnom i tako raznolikom zemljom ionako su već veliki; sa prilaskom drugih, manje razvijenih zemalja postali bi možda i neizdrživi.

Da li bi se u Moskvi zadovoljili povratkom na neku varijantu sistema „evropskog koncerta“ koji je svoj zenit dostigao u decenijama nakon Bečkog kongresa 1815. godine? Tada je, naime, Rusija bila jedna od država-arbitara u međunarodnim odnosima, koja je po potrebi intervenisala i nametala rešenja sa isključivim ciljem održanja postojećeg poretka.

Vredi ispitati još jednu mogućnost, o kojoj je autor nedavno razgovarao sa kolegama iz Poljske: da bi se u Moskvi zadovoljili povratkom na neku varijantu sistema „evropskog koncerta“ koji je svoj zenit dostigao u decenijama nakon Bečkog kongresa 1815. godine. Tada je, naime, Rusija bila jedna od država-arbitara u međunarodnim odnosima, koja je po potrebi intervenisala i nametala rešenja sa isključivim ciljem održanja postojećeg poretka. Naravno, i ovde imamo brojne nedoumice. Pre svega, šta bi moralo da se desi pa da do “koncerta” dođe? Novi sukob širih razmera od onog u Ukrajini? Slom Evropske unije? Produženi izolacionizam SAD? Zatim, koji bi se region našao u fokusu “koncerta” – samo Evropa, Bliski Istok, ili još neki? Potom, koji bi bio zvaničan osnov: teško da bi se prećutni sporazum uzeo kao dovoljan.

Kada se sve navedno uzme u obzir, nama se čini da je Dimitar Bečev u pravu kada kaže kako će Rusija nastaviti da igra ulogu “kvariše” (eng. spoiler) koji će nastupati oportuno i koristiti slabosti u strategiji i pristupu Zapada različitim regionima sveta. Rukovodstvo u Moskvi, uprkos značajno izmenjenoj, odnosno modernizovanoj strategiji, i dalje polazi od baze koja je u svemu (osim, možda, vojnim efektivima) inferiorna onoj na Zapadu. Pisali smo o unutrašnjim napetostima; pravnoj nesigurnosti i nejednakosti u primanjima; BDP-u koji stagnira; zavisnosti, odnosno preteranom osloncu na proizvodnju fosilnih goriva (70% BDP-a). Na drugoj strani, za Rusiju bi se, negde, isplatilo da čeka i pusti vodeće zemlje Zapada da nastave sa greškama – samo je pitanje da li ona sama to vreme ima; odnosno da nju negde usput, na krivini, ne sačeka neki novi (stari) nerešiv izazov. Da se nije (u)mešala u francuske izbore, tj. da njeni timovi nisu pokušali novi hakerski napad, možda bi se sa Berlinom i Parizom i moglo razgovarati o nečem novom. Ovako, čini se da ćemo gledati još starog i već viđenog.

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 322, od 29. juna 2017.

Close Menu