Skip to main content
search

Pre nekoliko meseci javnost je obaveštena da će Republika Srbija i Republika Srpska doneti Deklaraciju o opstanku Srba, koja je potom objašnjena kao dokument za očuvanje srpskog nacionalnog identiteta.Formiran je i tim koji će praviti deklaraciju, a tekst koji će usvojiti dva parlamenta, prema ranijim najavama, trebalo bi očekivati ovih dana. Iako je prvobitna euforija utišana, kako ona koja slavi dokument tako i ona koja ga osporava, mada se ne zna šta će u njemu pisati, u raznim tumačenjima izostao je odgovor na pitanje zašto su opstanak nacije i identitet izjednačeni, pa je to pitanje za germanistkinju i profesorku književnosti Jelenu Volić.

“Mislim da se polazi od potpuno pogrešne pretpostavke kulturnog identiteta na prostoru Jugoistočne Evrope; ovo je kulturni prostor na kojem je susret različitih kulturnih tradicija rezultirao neverovatnom kulturnom raznolikošću. Veoma je teško sada, posle raspada Jugoslavije i etabliranja novih država nastalih od bivših republika, od kojih svaka pokušava da redefiniše svoj kulturni identitet i izdvoji i prisvoji najbolje iz onog zajedničkog, naći pravu liniju i pravo merilo stvari”, kaže Jelena Volić i dodaje: “Pokušaj da se kulturni identitet na ovom prostoru veže za nacionalni osuđen je na neuspeh, a posebno je problematična sama ideja nacionalnog identiteta. Ta ideja je osuđena da u jednom trenutku neumitno završi u ćorsokaku nacionalizma. Ovo govorim bez ikakve namere da uskrsnem jugoslovensku ideju”.

*Zašto ne umemo da promišljamo šta je pozitivan identitet nego uvek završimo na nacionalizmu?

To ima duboke veze sa iskonskim osećajem kulturne inferiornosti prema evropskim kulturnim centrima. U jednom trenutku sam i za Novi magazin pisala o tom čuvenom Filipu Vezdinu, koji je napisao prvu uporednu gramatiku indoevropskih jezika, tada su se zvali indogermanski, u kojoj on nije uzeo u obzir svoj maternji hrvatski jezik, a na kraju je profesor Franulić rekao: “On se svog jezika stideo”. Mislim da ta kulturna inferiornost koja prati ovaj prostor kroz vekove i danas isijava svoju suštinu – inferiornost uvek ide ruku pod ruku s nacionalnom arogancijom, a ona neumitno završava u negiranju onog drugog, onog različitog, znači u nacionalizmu.

*Kada bi vam neko ponudio da promišljate šta je to u kulturnom identitetu, u ovom slučaju, srpskog naroda, šta biste prvo uradili?

Kao kad se brašno seje kroz sito, svi sada “prosejavaju”, traže tekstove i kulturna dostignuća koja na najbolji mogući način definišu nacionalni identitet, ali to uopšte nije kultura prostora u kojem mi živimo. Vodila bih, svakako, računa da se očuva međuzavisnost kultura na ovom prostoru koja je njihova sama suština.

Za mene je bio najveći udarac kada se jedan zajednički jezik na tako brutalan način politički podelio i mi danas imamo u Evropi sa svih strana ismevan fenomen da živimo jedan multipolarni jezik sa više centara i više varijanti, zajednički, ali ga zarad jeftinih političkih poena veštački i nasilno delimo. Stalno pokušavamo da pronađemo to što taj jezik suštinski karakteriše i, naravno, definicija jezika nasilno istrgnutog iz zajedničkog jezičkog korpusa uvek se svede na pronalaženje i iznalaženje suprotnosti u odnosu na onaj drugi jezik, koji se redefiniše sa istim namerama.

Prednost koju je jezik na ovim prostorima imao – kako god da ga nazovemo, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, zajednički, naški, bosanski, svejedno – jeste mogućnost da se na različite načine, sa različitim pojmovnim slikama, izrazi. Ja se dobro sećam svojih tekstova dok je postojao taj srpskohrvatski jezik, tekstova u kojima sam se rado koristila čuvenim hrvatskim infinitivom umesto “srpskog dadakanja” ili rečima iz bosanskog, crnogorskog ili arhaičnim izrazima koji su nosili i ukus i miris jednog vremena, prostora i krajolika.

Mi smo podelom jezika u suštini skratili, odlučujuće suzili našu jedinstvenu sposobnost izražavanja. Isto tako, uspostavljanje kulturnih identiteta na osnovu trenutnih nacionalnih potreba i proglašavanje da su ti kulturni identiteti “u opasnosti” te bi ih trebalo “spasavati”, kao što je to bio slučaj sa ćirilicom, uništava ono što zaista jeste naša kulturna suština.

*A zašto se kulturna suština uvek izjednačava s nacionalnom?

Nije uvek tako, mada ste negde u pravu; ona se vezuje za jezik. Jezik je taj koji definiše kulturni identitet, ali onda možemo da se pitamo kako su moguće četiri evropske zemlje i relativno velike kulture, a jedan jezik? Setite se Sajma knjiga, koji je predstavio četiri zemlje od kojih svaka ima svoj kulturni identitet, a sve govore istim jezikom.

*Nemačkim?

Da, ali je i nemački multipolarni jezik, razlikuje se austrijska od nemačke varijante, švajcarska od luksemburške, no to je jedan jezik koji se čuva i dalje se gradi na zajedničkoj tradiciji. Postoji tolerancija koja je neophodna da bi se izrazio kulturni identitet koji nije uvek i ne treba uvek da bude izjednačen s nacionalnim. Kulturni identitet je kao grozd, ima svoj početak u lokalnoj kulturnoj zajednici, možemo da govorimo i o kulturi porodice, zajednice iz koje potičemo, različito je kulturno okruženje Bačvana od Sremaca ili Vojvođana od juga Srbije i onda se svi ti različiti lokalni, regionalni kulturni identiteti nadograđuju, da bi se na kraju na najlepši mogući način stvorio jedan mozaik koji diše istim taktom. A taj isti takt zapisan nam je u zajedničkom jeziku koji, opet, može da ima lokalne i regionalne varijante koje produbljuju kolorite, mogućnosti i sposobnosti tog jezika. Na isti način kao jezik slike i muzike jer potiče iz jednog kulturnog jezgra, iz jednog gnezda, ljudske potrebe da se artikuliše.

*Šta bi bio vaš savet ljudima, ne onima koji su govorili o deklaraciji o opstanku već onima koji stvaraju i razmišljaju, kako da osnažimo značaj kulturnog prostora?

Treba se, pre svega, boriti protiv kulturnog zaborava, to je najveća opasnost u ovom delu sveta; u ovom kulturnom prostoru mi ubrzano zaboravljamo i pisce, i tekstove, i slike, i muziku koja je deo naše tradicije i vrlo često počinjemo od momenta kada je raspad Jugoslavije doveo do nastanka novih nacionalnih država. Mi, de facto, počinjemo od tačke nula, zaboravljajući sve ono što je bilo pre toga, zato što je sve ono pre bilo uslovljeno zajedništvom, a u trenutku deljenja teško je zadržati taj zajednički kulturni identitet jer je politički interes uvek prioritet. A ne bi trebalo da bude. Politika je kratkoročna i promenljiva. Kultura je temelj na kojem stojimo.

Mislim da je dužnost intelektualaca u Srbiji, ljudi koji stvaraju na jeziku i u atmosferi prostora u kojem živimo, da postanu lučonoše, mi na neki način čuvamo ono što je bilo pre nas i što je najbolji primer ovog prostora. Tako je teško izgraditi, a veoma lako razbiti. Ja ne mogu Mešu Selimovića da proglasim ni srpskim, ni bosanskim, ni hrvatskim, ni makedonskim piscem, ne mogu Slavka Janevskog da izbacim iz svoje kulturne tradicije, ne mogu Vladana Desnicu da proglasim nekim drugim, a ne mojim kulturnim nasleđem, isto Držića, Cankara: to je nešto što je mene kao jedinku odgajilo, to je bio deo mog ličnog identiteta i braniću ga do kraja života kao moj kulturni identitet. Isto tako Homera, Šekspira, Tolstoja, Ibzena… koji su nadgradnja i deo i mog maternjeg jezika. Ali, posebna sposobnost koju smo mi rođeni u ovakvom kulturnom prostoru dobili, jeste sposobnost života u multikulturnoj zajednici, sposobnost percipiranja i usvajanja drugih kulturnih kodova, mustri, sposobnost komunikacije, sposobnost ujedinjavanja svih dobrih primera i stvaranja sopstvenih, novih kulturnih šema, kodova i mozaika.

 

Pogledajte intervju —>>>

izvor: Novi magazin

Close Menu