Skip to main content
search

Fotografija: Laslo Balogh/Reuters, plakati finansirani od mađarske vlade u budimpeštanskom metrou, „Ne dajte da se Soroš poslednji smeje“

Nekoliko godina unatrag gomilaju se upozorenja o narastajućem antisemitizmu u Evropi koji se, u ovoj savremenoj varijanti, pominje pre svega u kontekstu muslimanskog otpora postojanju Izraela, leve političke opcije globalnih dimenzija, krajnje desnice i haosa pojmova i ideja koje ona donosi u savremeni politički diskurs, kao i teorijski sve opremljenijeg antiglobalizma. Mediji poslednjih godina sve češće zloupotrebljavaju poređenje savremenog antisemitizma sa atmosferom mržnje i antagonizma u Evropi pred dolazak nacionalsocijalista na vlast koja je omogućila Holokaust. Iako su studije na ovu temu brojne, a ispitivanja javnog mnjenja veoma precizna i iscrpna, objektivna i konstruktivna diskusija je nemoguća, zbog emocionalnog naboja ove teme.

Kada se danas govorio o antisemitizmu, on se veoma često opisuje kao antisemitizam novog tipa. Saglasnost oko ove pretpostavke ne postoji. Za mnoge je antisemtizam tokom istorije uvek isti, odnosno temelji se na uvek istim mustrama neprijateljstva. Istina je, ali, da antisemitizam  od 19. veka pa sve do savremene istorije donosi sa sobom nove kvalitete. Pravna i socijalna emancipacija Jevreja podstiče sve izraženiji antisemitizam „opšteg karaktera“, naime on postaje šifra za sve negativne društvene pojave modernog doba, odnosno za sve negativne efekte inače progresivnih istorijskih kretanja poput industrijalizacije, urbanizacije, sekularizacije i stvaranja nacionalnih država. Razlika između „stranog“ i „svojeg“  koja je u osnovi nacionalnog poimanja sveta stavlja se pod znak pitanja kada se uzme u obzir postojanje jedne „nejasne“ podgrupe, jednog „trećeg“ koji se ne da podvesti pod „nacionalno ustrojavanje sveta“. Svodeći na jednu misaonu bodlju: Holokaust jeste u temelju današnjeg Izraela, ali da je bilo Izraela, ne bi bilo Holokausta.

Krajem 19. veka antisemitizam pronalazi svoje kvazi-naučno utemeljenje u tada modernoj rasnoj teoriji, tako da se sve negativne osobenosti pojma „rase“ pripisuju Jevrejima: nacionalizam i rasizam u kombinaciji sa socijalnim strahovima, kulturno-religioznim neznanjem i političkim izazovima epohe. Dok jedan deo socijalnih pokreta Jevreje optužuju za sve nepravde i bedu, za celokupni kapitalizam, pojavljuje sa sa druge strane spektra jevrejski revolucionar i pokretač društvenih nemira.

Propagandni plakat beloarmejaca iz 1919: Leo Trocki kao crveni đavo na zidinama Kremlja; ispod zidina kineski crvenoarmejci masovno streljaju. Naslov karikature je: „Mir i sloboda u sovjetskoj zemlji“

Posle Prvog svetskog rata su u Evropi u opticaju „Protokoli sionskih mudraca“, spis koji je fabrikovala carska policija i koji je trebalo da predstavlja zapisnike sa masonskih sastanaka i time verifikuje jevrejsko-masonsku zaveru da se zavlada svetom. Iako je odmah bilo jasno da je reč o produkovanom, zlonamernom tekstu, on je do dana današnjeg srž antisemitskog pogleda na svet. O ovom spisu je Danilo Kiš napisao besmrtan tekst: „Knjiga kraljeva i budala“. Uopšte ideja da postoji perfidna zavera Jevreja koji su krivi za sve stranputice Moderne, da je reč o planu da se unište svi narodi i da naoko suprotstavljeni politički koncepti u stvari podjednako služe globalnom Jevrejstvu, koliko god ona bila perverzna, nelogična, nehumana, glupa, tupa i suluda, ona sve do danas fascinira ozbiljan deo svih društava na ovom svetu, kao i njihovih intelektualnih i političkih elita. Orbanov trenutni obračun sa Džordžom Sorošem, nosiocem ideje solidarnosti i napretka, je u suštini igra na obodu vulkana – manipulacija prastarim predrasudama, podgrevanje mržnje koja se uvek završavala pogromima i proterivanjima, a sve u cilju jeftinih političkih poena dobijenih na leđima jada, neobrazovanosti, gluposti i ciljanog nacionalnog licemerja.

Nacistička karikatura, 1939: „Bog Jevreja je novac. Zarad novca spreman je da počini velika nedela. Neće se smiriti dok ne bude mogao da leži na vrećama novca, dok nije postao kralj novca.“

Holokaust je istrebio šest milona Jevreja diljem Evrope. Nemački nacionalsocijalizam je pokrenuo mašineriju, ali je tu mašinu smrti podmazivao svekoliki antisemitizam, izrečen, ili skriven. Oni koji su igrom slučaja preživeli Holokaust su u velikom broju napustili svoj kontinent i naselili se „preko mora“, ili u Palestinu, odnosno Izrael. Posle Drugog svetskog rata se činilo da je antisemitizam konačno sišao sa istorijske pozornice, pošto Jevreja u Evropi skoro da i nije više bilo. Sa njima je otišao čitav jedan svet koji je u temeljima Evropske kulture: odlučujući komad proteranog i samouništenog evropskog duha. Kada danas pitate evropsku omladinu, koja više nema ni nasleđeno iskustvo Holokausta, da asocira pojam Jevreja, jedino što ćete čuti je: Hitler, Holokaust, koncentracioni logori… Veliki udeo jevrejskog duha u istoriji i kulturi izbrisan je iz kolektivnog pamćenja Evrope, ili je parcijalizovan u pojedinim biografijama prominentnih ljudi koji su postali svojina globalne baštine.

Plakat najave antisemitskog filma „Jud Suess“.

Od osnivanja države Izraela 1948. nastaje i jedna nova forma antisemitizma koja se vezuje isključivo za nju, ali koristi u suštini nikada iščezle pretpostavke specifičnog neprijateljstva i fiksacije na „večitog Jevrejina“. U Sovjetskom Savezu i nekim zemljama socijalističkog bloka došlo je do stapanja tzv. anticionizma sa tradicijom prenešenih motiva i stereotipa antisemitizma. U staljinizmu je to bilo stapanje sa zavereničkim fantazijama o kosmopolitizmu, te je Jevrejin bio neko ko se suštinom svog bića protivi socijalističkom poretku jer je okrenut „gomilanju novca“ i stvaranju bogatstva na osnovu zelenašenja. Kir Janja globalnog dometa.

Anticionizam je dao jedan specifičan okvir za tumačenje jevrejsko-arapskog, odnosno izraelsko-palestinskog konflikta. Antisemitizam nije poreklo konflikta, ali je uticao na radikalizaciju motiva protiv Jevreja unutar arapskog nacionalizma, koji su se vezali za specifično muslimanske stereotipe o Jevrejima. Pogotovu posle Šestodnevnog rata 1967. mnogi pripadnici protesta u zapadnoj Evropi i severnoj Americi, poznati kao 68-ši, su se solidarisali sa palestinskom borbom. Najviše je bilo reči o dvostrukim standardima kojima međunarodna zajednica vrednuje politiku Izraela kroz prizmu Holokausta.

Manipulacija Holokausta u cilju političke optužbe: „Kako možete činiti drugima ono što su činili vama!“; specifična istorijska minimalizacija Holokausta.

U Nemačkoj anticionizam ima poseban, dodatni motiv koji je usko vezan za formu antisemitizma „posle Aušvica“, poznatog u literaturi kao „oslobađajući“, „sekundarni“ antisemitizam. Ovo je fenomen vezan za odbrambeni mehanizam od sramote i osećaja krivice jednog društva koje se bolno suočava sa istorijskom odgovornošću za strašan kolektivni zločin. Kada u Nemačkoj protesti optužuju Izrael da se prema Palestincima ponaša kao nacistička Nemačka prema njima samima, onda je negde skrivena implikacija „da mi nismo jedini krivi i da se svima može dogoditi takav zločin“.

Engleska ne poznaje ovu vrstu „sekundarnog“ antisemitizma, pošto je ona u Drugom svetskom ratu bila na strani „dobrih i pravednih“. Sudbina broda „Exodus“ koji je 1947. sa 4000 jevrejskih preživelih krenuo iz Francuske za Palestinu, usput bio napadnut od strane britanske ratne mornarice, izbeglice nedeljama bile držane zatvorene po tzv. „zatvorskim brodovima“, a potom ponovo vraćene u Francusku, je zaboravljen i izbrisan iz britanskih udžbenika. Ovime je Britanija želela da statuira regulativu oko tzv. „ilegalnih izbeglica“. U Nemačkoj je Holokaust „ normativna kontrolna instanca“. Normalno je da se u britanskom „Gardijanu“ pojavi tekst koji dovodi legitimitet države Izrael u pitanje – ovako nešto je u Nemačkoj nemoguće, ali se tu, gde je posle Aušvica antisemitizam državni neprijatelj broj jedan, emocije koje su šematski iste kao i one pre Aušvica, često „švercuju“ u staniolu mirovnih i progresivnih parola.

Od početka druge Intifade, od jeseni 2000., sve je više upozorenja da su napadi na Jevreje i sve negativnija slika Izraela u evropskoj javnosti u uskoj vezi sa ratovima i krizama na Bliskom Istoku, globalnim terorizmom i razularenim kapitalizmom. No još uvek nije jasno da li se zaista susrećemo sa antisemitizmom jednog novog tipa, ili je reč zapravo o mutiranim verzijama starih, dobro poznatih antisemitskih konstrukcija.

Na udar kritike zbog jednog novog antisemitizma su pre svega došle Engleska i Francuska, koje su od 1960. bile otvorene za useljavanje migranata muslimanske veroispovesti iz Magreba i sa Bliskog istoka. Nemačka i Austrija su imale koncept „gostujućih radnika“, pre svega iz Turske, ne želeći njihovu integraciju, za razliku od Engleske i Francuske koje su se, budući bivše kolonijalne sile, intenzivno brinule za punu integraciju useljenika iz svojih bivših kolonija. Iako nominalno integrisani, useljenici muslimanske veroispovesti su svuda u Evropi, sa, ili bez sistema integracije, ostali socijalno na samim marginama društva – bez ikakve socijalne dinamike unutar svoje populacije (jednom Turčin, uvek Turčin). Ovo slepljivanje socijalnog bunta, indentifikacije sa zemljama maticama, neprijateljstvo prema Izraelu kao uzročniku svih zala u arapskom svetu, prizvodi antisemitizam jednog novog kvaliteta, ali istovremeno koristi vekovima postojeću šemu na koju, na žalost, mlade generacije reaguju. Nisu više samo političke grupe ekstremno desnog političkog spektra nosioci antisemitizma, već mlada evropska populacija većinom muslimanske veroispovesti. Novi antisemitizam je nov ne zbog svoje navodno nove tematike, ona je na žalost uvek ista, već su nosioci antisemitizma drugačiji no što su to bili sa početka 20. veka: to su mladi, pre svega muškarci druge i treće generacije muslimanske evropske „manjine“, koji dolaze iz nanižih slojeva evropskog društva. Njima se pridružuju progresivni pokreti mladih ljudi svih nacija, koji u svojoj želji za pravdom i ravnopravnošću ulaze u komplikovani i fascinantni lavirint antisemitskih idejnih mustri. Neophodno je mnogo rada, mnogo obrazovanja i mnogo istinske političke volje kako bi se ovaj slepljeni filc svih mogućih predrasuda raspleo i izbio iz ruku ambicioznih i malicioznih političara. Na žalost, antisemitizam se, izgleda, ne da iskoreniti. Javlja se u istoriji uvek kada počnu krize i kada se društva počnu meškoljiti.

(Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 326, 27. jula 2017.)

Close Menu