Skip to main content
search

Kineska zastava i zastava EU; Foto: Evropska unija

Jedno od pitanja koje godinama unazad opseda istraživače na ovim prostorima jeste u kom trenutku će Srbija biti primorana da se opredeli između Evropske unije (EU), odnosno onoga što kolokvijalno nazivamo „Zapad“ i Rusije.  Nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, i uvođenja sankcija kao odgovora EU, ovo pitanje dobija na aktuelnosti. Odnos Beograda i Moskve naročito se razmatra u okviru poglavlja 31 (spoljna, bezbednosna i odbrambena politika) pregovora o članstvu Srbije u EU. Sa stanovišta interesa Unije i naročito pojedinih članica, ocenjen je u toj meri nepovoljnim, da za dato poglavlje još uvek – šest godina od početka pregovora – nije završen tzv. izveštaj o skriningu. (Javna je tajna da su Beograd i Brisel davno postigli „džentlmenski sporazum“ da se sadržaj i zaključci skrininga, sveobuhvatne analize spoljnopolitičkih pozicija Srbije u odnosu na one EU ni ne objavljuju, kako međusobni odnos ne bi bio dalje narušen.)

Mogućnost da Beograd odustane od bliskog odnosa sa Moskvom, „okrene se“ Zapadu i usaglasi svoju spoljnu politiku sa onom koju vodi EU, odavno je koristan adut u rukama predsednika Srbije. Kako je „problem Kosova“ ostao nerešen, a zatim i ponovo internacionalizovan – time što se za njegovim rešenjem traga i izvan okvira EU; a zatim, kako je proširenje EU svedeno na neubedljiv pojam „evropske perspektive“, nema mnogo podsticaja, ili pritiska, da Beograd odustane od ovakve politike. Politika koja je najpre nazivana „delikatnim balansiranjem“ (eng. delicate balancing act) u međuvremenu je prilično banalizovana – svaki, pa i najmanji akt prijateljstva kojim se izražava dubina namera Srbije prema EU, mora biti propraćen aktom sličnog ili istog intenziteta prema Rusiji. (Možda baš zato ruski ABHO tim, inače angažovan u Srbiji bez neke preke potrebe uzimajući u obzir kapacitete kojima raspolaže naša vojska, mora biti ispraćen sa civilnim i vojnim odlikovanjima.) Moskva Vučiću ne veruje, često kaže Boško Jakšić, i verovatno je u pravu; Putin ne veruje nikome. Otuda i često – mora se tako reći – dodvoravanje.

Međutim, sa pandemijom korona virusa, spoljna politika Srbije se našla u drugom problemu: kako Zapadu objasniti odnos sa Kinom. „Čelično prijateljstvo“ sa Pekingom takođe je politika kontinuiteta; što je Tadić započeo 2009. Vučić je nastavio i značajno proširio. Kako je u Briselu neimenovani diplomata rekao Dimitru Bečevu, „precenili smo Rusiju, a potcenili Kinu“. Da će se odnos sa Kinom naći u centru pažnje, postalo je jasno iz pitanja istraživača još pre nekoliko godina; rast obima kineskih zajmova i investicija u regionu neminovno je vodio tome. Kada je odlazeći komesar za proširenje Han ove zajmove i investicije nazvao „trojanskim konjem“, mnogi su se iznenadili; bila je to, međutim, najava evolucije u pristupu EU. Alarm se „upalio“ nakon Vučićevog nastupa u veče 14. marta, kada je dramatično saopštio kako je „evropska solidarnost bajka“ reagujući na (u tom trenutku) negativan odgovor iz Brisela o hitnom izvozu medicinske opreme. (U međuvremenu, razjašnjeno je kako je Beograd mogao da zatraži dozvolu i da bi tu dozvolu najverovatnije dobio; ali je Uniji, bez obzira, trebalo gotovo mesec dana da koriguje ovu politiku koja je nanela dosta štete njenom prestižu na Zapadnom Balkanu.) Kao malo koja pre nje, Vučićeva izjava je odjeknula širom sveta. Ona je izrečena u momentu kada se savremeni svet suočava sa pretnjom bez presedana; a Zapad, pre svih Sjedinjene Države, sumnjiči (pa i optužuje) Kinu da je pandemiji značajno doprinela, time što je na početku suzbijala informacije i tako nije dozvolila da svetska javnost sazna stvarne razmere problema. Nakon toga, Kina jeste preduzela „diplomatiju zaštitne opreme“ (eng. mask diplomacy, kod nas termin popularizovali Vuk Vuksanović i Stefan Vladisavljev) kojom je jednom broju zemalja pružila značajnu pomoć u „ispravljanju krive“ virusa; ali je šteta u odnosima već učinjena. Sve više se čuju glasovi da EU treba da preispita svoj odnos sa Pekingom – otuda i nedavna Boreljova izjava o „naivnosti“ Brisela. Nakon trgovinskog rata, SAD sada ponovo razmatraju da u pojedinim granama privrede „isključe“ kineske proizvode i ponuđače, a iz Londona upozoravaju da „ništa neće biti kao pre“: „moraćemo da postavimo teška pitanja kako se ovo dogodilo i da li je moglo biti zaustavljeno ranije“, kaže ministar spoljnih Dominik Rab.

Direktno i nedvosmisleno saopšten zahtev da se odnosi sa Pekingom, u kontekstu neke šire politike EU preispitaju, predstavljao bi ozbiljan udarac za Beograd. Više je razloga: Kina za Srbiju predstavlja izvor zajmova i investicija koji manje insistira na transparentnosti; zatim, nosioca inovacija sa kojim se lakše i brže postižu dogovori o uvođenju novih tehnologija, uz manju mogućnost građanskog nadzora; svetsku silu čija je podrška potrebna ili poželjna u kontekstu niza problema međunarodnih odnosa i na kraju, zemlju porekla najvećeg broja turista na svetu (koji će, po svemu sudeći dolaziti direktnim letovima „Er Srbije“). Kada kažemo zajmova i investicija, mislimo na putne i železničke pravce za koje EU nije zainteresovana jer se ne uklapaju u njene prioritetne transportne mreže; fabrike i sisteme koji zapošljavaju hiljade, a koje navodno niko drugi nije hteo (Smederevo, Bor); inovacija, mislimo na 5G i AI; međunarodne probleme, na Kosovo, UNESCO i šta sve još ne; a turisti – rast poseta Beogradu bio je evidentan i pre pandemije. Moglo bi se čak spekulisati da daljim intenziviranjem saradnje sa Kinom Beograd namerava odgovoriti na efekte očekivane globalne recesije. Pritom, u proteklih deset godina, Kina, njene kompanije, poslovni ljudi i uopšte građani, su se dobro prilagodili realnostima života i rada u Srbiji; pogoršanje odnosa neminovno bi uticalo i na njih.

Ovde se, prosto, mora reći i to da Kina jeste značajno pomogla Srbiji u suzbijanju pandemije (epidemije) na njenoj teritoriji. Nisu to samo hiljade tona zaštitne opreme, već i pomoć u uspostavljanju laboratorija koje su državi omogućile da, nakon početnih problema i kritika, testira 5-6,000 ljudi na dan. Kineski stručnjaci su preneli svoja iskustva; uticali da i se pacijenti sa lakšim simptomima počnu smeštati u privremene bolnice a ne zadržavaju u uslovima kućne (samo)izolacije; savetovali koje su bolnice pogodne za smeštaj pacijenata a koje ne (tako je VMA, zbog centralnog sistema klimatizacije, precrtan kao moguća opcija). 

Navedene izjave rukovodstva Srbije naišle su na podozrenje EU, što se vidi iz teksta Zagrebačke deklaracije od prošle nedelje. Zato je predsednik Srbije pokušao „kontrolu štete“; organizovan mu je sastanak sa ambasadorima zemalja članica, plasiran je njegov autorski tekst u „US News and World Report“ u kome kaže da je „Srbija posvećena Zapadu“; a zatim su se pojavili i bilbordi „Ekspresa“ na kojima se Srbija zahvaljuje Evropi – i Norveškoj – pretpostavljamo kao pandan ranijim, „Informerovim“ posvećenim „bratu Ksiju“. Prethodno se za oštrije tonove postarala premijerka, zamerajući Karlu Biltu što širi „lažne vesti“ – tako što je ukazao da pomoć čiji je transport finansirala EU Vučić nije dočekao (za razliku od prvog aviona pristiglog iz Šangaja nedelju dana ranije). Brisel je u međuvremenu uradio i ponudio puno toga, ali sa zakašnjenjem, što je Peking znalački iskoristio.

Dugo se već (predugo, neki će reći) „iza brega valja“ povratak politike uslovljavanja. Njom su, da podsetimo, sa puno više odlučnosti, demokratski režimi u Beogradu pritiskani da ispune obećano – normalizuju odnose sa susedima, promovišu suočavanje sa prošlošću i najvažnije, isporuče optužene za ratne zločine i genocid. Povratak ove politike jedan je od najvećih strahova Beograda. Kako bi mogao da izgleda u praksi? Na primer, nema novog otvaranja poglavlja do postignuća normalizacije odnosa sa Kosovom, odnosno, usaglašavanja spoljne politike sa onom EU u procentu većem od postojećeg (52% prema ISAC fondu). Dodatan pritisak vršio bi se vrlo konkretnim zahtevima u pogledu vladavine prava i podele vlasti. Pristup evropskim fondovima se suspenduje za sve osim civilno društvo (i visoko obrazovanje). Nosilac promocije ove „nove politike“ bila bi svakako Nemačka, čija bi pozicija bila ojačana ukoliko na predsedničkim izborima u SAD pobedu odnese Džo Bajden.

No, ova politika počiva na nekoliko pretpostavki: skorom okončanju pandemije i sveobuhvatnom planu za izlazak evropske ekonomije iz očekivane krize; saglasnosti Francuske i Nemačke; iskrenosti evropskih partnera, kada je reč o politici proširenja. Ona nije bez rizika ni za pro-demokratske snage; hibridni režimi (kakvim nas „Fridom haus“ ocenjuje) ne pokazuju znake slabljenja. Suočen sa takvim izborom, Vučić može pokušati da zemlju dodatno veže za Kinu i Rusiju, čime bi – opet – izazvao podozrenje Vašingtona, i Srbiju zaista učinio poprištem borbe interesa velikih sila, u značajno većem intenzitetu. Manevarski prostor Beograda bio bi sužen, jer se u ovim novim, post-korona okolnostima ne može očekivati da Kina i Rusija pridobiju nove saveznike unutar EU. Sve će biti jasnije na jesen.  

Tekst je prvi put objavljen u Novom magazinu br. 472, 14. maja 2020.

Close Menu